Od samoobmanjujuće iluzije “da si poseban i nevjerovatno važan” obolio je svako. Posebno danas. Posebno sada kada zbilja ništa ne značiš. Bez tebe ko sa tobom. Misao da zaslužuješ da ti ljube stope i dalje je gadljivo privlačna, zar ne? Na drugoj strani, besjedilo se kako je postojalo nešto što je umjelo da bilo koga učini neophodnim za bilo koga. Uvijek nešto legendarno. Uvijek neka tvar ili stvar što u jezgru nosi sočninu željenog statusa. Čarobni panj, moćni skiptar, zlatno runo, kristalna lobanja… samo su neki od mnogih instrumenata. A bila je tu i košarica, sasvim posebna, spuštena odnekud odozgo.
Naš svijet je vjerovao da je nosila u sebi ništa manje nego dar besmrtnosti – kazivalo se i prenosilo s koljena na koljeno. Svaki stvor se morao dobro potruditi da dođe do košarice ako je želio da jednog dana bude obožavan… kako bi svanula zora sa kojom će narod početi da ti se klanja zato što si eto prosto takav. Da bi konačno postao “onaj kakav se više ne rađa”. Zanimljivo koliko je potreba da vladaš i budeš besmrtan ustvari stara. Od nje su patili i djedovi naših najmatorijih staraca. I da je uopšte ova mogućnost izvodljiva, šta će bilo kome takva muka?, takav teret… jer niko ne preživi osudu i prezir koje sa poklonom dolaze.
No da se vratimo košarici iz priča naših baka… Ta krletkica bješe namijenjena i životinjama i ljudima. Svi su polagali pravo na pokušaj. Naravno, fali objašnjenje otkud ona na zemlji, ko je uistinu ostavio smrtnicima… i da li je zbilja pametno ponuditi čovjeku mogućnost da bude iznad istorodnih – za sva vremena. Ovaj motiv je zajednički skoro svim bajkama koje pamte vrijeme prije epskih kataklizmi: potopa, ljutog ognja, velikog zemljotresa, dugih i užasnih ratova… Zašto se dolaskom velikih religija ovaj mit potisnuo u drugi plan, malo ko bi znao da odgovori… doduše, malo ko bi se ovih dana usudio da pitanje i postavi. Jer, zbog pravih pitanja se umjesto odgovora uvijek skidala glava.
Ipak, najzanimljiviji aspekt o košarici sa lješnikom razradili su Kelti pripovijedajući o njoj na krajnje osoben način. Vjerovali su da se nalazi na prelomu između vrha planine i lakta nebeske krošnje “sačinjena od pruća koje ne prestaje da lista, sa košpicom spoznaje u središtu središta”. Onom, ko je bio kadar da ispuni puteve sudbine i prevaziđe pakost ljudsku, pa i bijes zvjerinju, poklanjala bi sposobnost života bez prestanka. Sve što se od preporođenog čeljadeta, a od tog trena besmrtnika, tražilo – bješe da taji svoju mladost i vječnost – čime je bio osuđen da uvijek luta po svijetu, ne zadržavajući se mnogo u ljudskim zajednicama. Klonili su se i buktinja, jer bi se njihov plam razigrao pa makar darovani ne tako blizu njih hodio. Jer neka velika sila uvijek ostavi načina i sitne tragove da se posebni prepoznaju… vjerovatno da bi ih drugi lakše progonili.
Tragovi o ovom mitu sa naših dolina se razvukoše dalje… u dva prvca. Jedan ka Irskoj, drugi ka Grčkoj. Postoji i korintska interpretacija koja besjedi da svako ko bi, na plemenit i srčan način uspio da se domogne klipse od stijena “taj i takav bi stigao do ravne ploče na kojoj se nalazila košarica”. Ukazala bi mu se prilika da zagrize plod smješten u skrivenosti. Lješnik je po vjerovanju uzbran iz vrta podno velikog Ararata. Ali, ako je tokom bojevitog puta namjernik nanio i najmanji grijeh pravednoj i čistoj duši, zalogaj bi, u suprotnom, postajao otrovan.
Predanja tvrde da je takvih junaka bilo dosta… ali da nisu svi zadobili besmrtnost, neke je zakačio dar mudrosti. Takvi ne bi postajali gospodarima, iako su mogli – već izuzetno nesretne duše sa žuljevima u riječima. Od najranijih doba se na taj način čovječanstvo upozoravalo da preveliko znanje može nauditi onom ko ga samostalno osvoji.
A onda, koju hiljadu godina kasnije, još jedna, doduše skromnija košarica je spuštena pred ljude. U nacističkom logoru u Poljskoj, upravnici su izvršili svojevrsni test… kao kad se psi poigravaju sa izmučenim mačićima. Postavili su na omanjoj platformi korpicu sa voćem, izdvajajući grupu zatočenika u čijim redovima su bile različite kategorije mučenika. A onda bi na znak pištaljke trka za košaricom započela.
Dok su neki gazili preko djece, i ujedali lomeći vilicom najslabije samo da se domognu košarice – bilo je i onih, koji nisu mogli da naude nikome. Takvi bi ostali ukopani u mjestu i posmatrali s užasom šta se dešava. Ne zna se ko je bio gori, da li iscereni čuvari ili poludivlji mrtvaci – ali pakleni sport se uskoro proširio i u ostalim logorima po Evropi.
Košarica tako pokaza nama koji hodimo podno oblaka da će uvijek postojati ljudi koje će okolnosti mijenjati do zvjerske izobličenosti… kao i rijetki, kod kojih glad ustukne kad začuju bol i urlike.
Brojne su korpe, kese, zamotuljci koje danas kriju moć i hranu dovoljno jaku. Dok rukom ne posegneš za voćkom, nikad ne znaš kakvu ćeš glad u sebi da zasitiš. No, prije nego što je zagrizeš provjeri vrstu čovjeka u sebi… jer, džaba ti besmrtnost ako će te pamtiti po sramu. Moć je samo za one koji njome ne žele da raspolažu…
Milisav S. Popović