Već godinama unazad promatram kako traje stvor od pakosti sazdana – iskonski zla… epski izopačena. I ova slova se pod njenom pojavom skvrčiše. Posmatrao sam je kako se deformisano razvija. Gar nosi ispod kapaka, pogledom ga iz očiju rasipa. Ružnog osmijeha i bajonetskog akcenta. Strah me je kad se jednom potpuno razmaše hoće li gasovima vaseljenu da zagadi.
Uglavnom ćuti, ali u tom tihovanju kuva otrove, sakuplja mirise iz okoline i sa ljudi – a ljude vidi kao smetnju svome planu. Ne znam šta tačno sačinjava takav plan i šta mu račva prirodu – osim da ga svakodnevno vuca poput notesa sa stihovima. Tako je očigledno da je sve isplanirala. Ne može se naslutiti dužina programa – ali je širina zabrinjavajuća, niti koja je njoj (bestidnici) ključna namjera, ali ničeg dobrog tu nema, ne postoji čak ni slučajna pretpostavka da ima grama nečeg što može da valja u tim zmijoglavim mislima… jer je već za sobom posijala puno gnoja i zaklala previše vratova.
No, nije potreba ovog teksta da se razobliči spodoba… već ukazati na nekoliko momenata koje nosa poput đinđuva, a mišljenja sam da joj ne pripadaju ni po kom osnovu. Čak, da pravda ima kakvu silu, maljem bi joj rasula zube, iskrivila vilice, te zabranila pristup nježnim stvarima. Ništa od pamuka, kože i perja joj ne pripada. Kao ni toplota, ni sunčana strana neba. Nikako bistra voda… a kamoli da udiše kiseonik probran iz vazduha. Za nju je sumpor i vulkansko grotlo, kao i rijeka Nepsija. A opet, sve to ona ima… sve te nježne i mile stvari upotrebljava. Sve joj služi za neku neprirodnu prihranu, iako je isključivo mesožderka. Posve dijabolična pojava… od dlaka sa grdne glave, pa do čudnog joj izgovora.
Naime, izuzetno je religiozna. Pogle čuda! Da, čudovište ide u crkvu, ljubi ikone i moli se Bogu. Sluša finu muziku, čita lijepe knjige i voli svijetle boje. Neko mi reče kako nju, progoniteljku slabih, umiju da taknu do suza slike siročadi… ali samo sa ekrana. U realnosti se ne osvrće ni na koga kome treba parče pažnje, ili pak najobičnija maza… pa makar kriška bila od vazduha premazana. Potpeticom gazi po plačnim očima. Od onih je što onima koji su pred smrt, kantom litre smrti dosipa. Vjerujte, kroz nju sam shvatio nešto jako bitno – tvoja uvjerenja te neće učiniti dobrom osobom, ali ponašanje hoće.
Vjerovao sam “jadna li je porodica kojoj ona pripada”… a onda spoznah, familija joj ista kao ona?! Znači, mnogo toga zbilja počiva u genima.
Pomaže mi to čudovište iz močvare da skinem surutku sa sijaset istina… A jako voli da nosi motive sa pticama, jorgovanom i ružinim laticama. Prije nekoliko godina je ismijala beskućnika, skoro se ubogoj starici brecnula “skloni mi se s puta, gaduro smrdljiva!”. Pa ne možeš da se ne zapitaš, otkud joj pravo da se ukrašava ružama?, kako može da na reverima kači broševe sa srebrnim pticama?, pa ta na vrapce puca iz minobacača! Čemu služi Biblija u njenim rukama?, možda čita zabranjene stvari, kako bi ih realizovala. Jedno je sigurno, predstavnik je Pakla sa svim atributima Sataninog konzula.
Umije ona da bude slatkorečiva… samo što se tim slatkim riječima uvijek soli nečija naivna tintara. Naučila me jednoj nevjerovatnoj vještini karakondžula… uspio sam u očima da joj vidim prezir i mržnju, baš kad bi svi ostali vjerovali njenim nasmijanim usnama.
Jedino ljubomoru nikada nije umjela da savije i zaturi. Žive bi pojela sve one koji su srećni, lijepi i pametni. Kožu bi odrala uspješnima. Kvarno bi gledala u umjetnike, i režala na muškarce koji bi skrenuli pogled sa njene pojave. Pitao sam se da li je zbog ružnoće postala tako užasna? No, to je malo moguće… ima toliko nedovoljno lijepih osoba kod kojih duša miriše na divna proljeća. Kod nje je nešto mnogo gore učinilo da sikta, kolje i zakopava. Njena vjera da su joj svi ispod koljena. A kako joj nikada niko, osim izopačena porodica, ne dadoše potvrdu da je svijet zbilja njena pozornica – šta je drugo mogla, sem da se ukvasi, kvasi i nadima. Danas je potpuno formirana troglava aždaja u skupim čizmicama.
Često čitamo o političarima, sportistima, glumcima, biznismenima, kriminalcima. Groteska nije samo u tim redovima… Podigneš li ogledalo i naciljaš li iznad ramena srešćeš užasne oči nekog posve običnog, često šćućurenog saputnika. Taj te itekako srče pogledom i cilja kopljem međ rebra. Zlu nije neophodan publicitet da se uzdigne do prestola. Treba mu samo krvi i mesa.
Među nama, u komšiluku, na poslu, školi, kafićima postoje utvare koje pokreće katran zla… koji bi da te pojedu čim te vatra oprlji, tada su im ljudi najukusniji… kad su zapečeni. Čovjek se rađa loš, reći suprotno je budalaština… i ova spodoba koju ja upoznah, samo je jedna iz legla. Kolonija se odavno raširila… i svi nose srebrna krila na bijelim reverima.
U spomen na N.B. koja je u grobu spasa našla od života sa ljudožderkom.
Milisav S. Popović