Niko ne postoji sa razlogom, niko ne pripada nigdje i svi će jednog dana da umru. Zato udahni, pauziraj, izdahni. Osim, ako nisi čovjek od lišća.

Ukaže li se način da nekoga usrećiš, uradi to odmah. Bez razmišljanja. Iz srca, prijatelju. Ništa se tako dobro po zenicama ne lijepi kao pružena iskra. Osim, ako nisi… ako nisi čovjek od lišća.

Znate li čemu nema zamjene… osjećaju da si zaljubljen u ljude koje još nisi sreo i oduševljen mjestima koje još nisi posjetio. Želim ti zato da posjetiš udolinu u džepu sjevera i strpljivo sačekaš da ti priđu neka čudna stvorenja. Vodim te sad do priče s kojom danas malo ko živi… a gdje stanuju oni sa kojima Sjevernjača pleše, plače i za kojima krvari.

* * *

Ljudi od lišća su tek dio sage o Luganskoj šumi… bilo im je teško da opstanu u kolektivnoj svijesti Slovena pored mnogo poznatijeg vukodlaka ili vampira, ili pak žene koja je palila dječje stope. Bili su sjenovita bića krhke građe sa domovinom duboko u mraku Luganske tajne. Još se samo u Poljskoj i Francuskoj u nastavnim planovima nalaze poučne postavke iz ovog mita – i još samo tamo školarci uče o vilinskim mušicama (kako glasi drugi naziv za lisnata bića). A dio su bajki sa dugih pletenica naših baka, što su u njih splele kraj ere kojoj niko da se vrati. Uzgred, znate li nekog ko se bakama i bajkama vraća?

Sovjetska škola animacije stvorila je nekoliko filmova u kojima su glavnu ulogu imali stvorovi skrojeni od lišća (period ranih sedamdesetih godina prošlog vijeka)… ali ni Zapad nije htio da ostane dužan… doduše, zakasniše Amerikanci nešto više od pola vijeka, ali odradiše posao kako treba. Mirišu ljudi od lišća, mirišu skoro kao koža Zlatne jabuke i kad ih jednom sretnete – srce se uritmi drugačije.

Nastajali su svijanjem lišća… kako od rosne prašine tako i od lemnih iglica bora, jele ili neke druge zimzelene stabljike. Rasli su kao sićušne stvari, topliji od majčina mlijeka – nalik najljepšim čovjecima što je priroda ikada izrekla lijepim. Običan muškarac ili žena ni danas nisu u stanju da vide išta drugo u dubinama Luganske šume osim silnog mraka – samo onaj koji zna šta traži, treba da prati trag svjetla što se lomi i odbija o travke i kapi. Naići će tada na sela lisnatih stvorova i čuće kako pjevaju od momenta kad se rode, pa dok ne zgasnu… a svaki od njih živi svega jedan dan. Nedovoljno za basnu, kamoli bajku.

Poenta i vaskoliki damar magije u priči o vilinskim mušicama počivaju u toj naočitosti – o životu koji traje kraće nego što je zobenoj kaši potrebno vremena da se ohladi. A da li su onda umjeli da ga prožive? – pitali su se mnogi. Legenda tvrdi da širina života ne zavisi od njegove dužine, da kakvoća disanja ne zavisi od veličine pluća, da dubina sreće odgovara bunaru koji sam iskleseš i izdubiš, da se uz igru najbolje raste i da iza svake slijepe ljubavi viri zubato krme što bi da te raspori. Nisu imali vremena za grebice, pjenu i vaši. Toliko suprotno od nas ovakvih koji uvijek od svega što je plitko načinimo duboke stvari.

U starim animiranim filmovima jasno je prikazano da lisnati narod nije poznavao mržnju, zavist, ozlojađenost, ljubomoru, obmanu, laž, skrivanje, proganjanje i spletke. Vilinske mušice, iz tamo neke priče poručiše svijetu i mnogogodišnjacima da život sa životom u sebi može da postoji samo ako se zlo udalji sa dlana kojim razmičemo dane… pa makar nemali dovoljno sati da ih razmaknemo. I da loše stvari dolaze same kada dugo traješ, jer se olijeniš, utrutiš i od ustajalosti misli izopačiš.

U životu od kratkog roka zlo nema vremena i prostora da se primi i razbukta. Interesantno, pakost i nakaradni duh ne stanuju u onima što su u prolazu… a takvi uvijek dalje odu. I vjerovatno bolje stignu do odredišta od skupljača kilometara sa prepupmpanim točkovima.

Svako veče, mnogo duša od lišća svene – nema ko o njima da brine… sem zvijezda. Odlaze dobri i divni, bez galame… bez dovoljno pažnje. A ako ti vjeruješ u Boga tako predano, obično to činiš jer ne vjeruješ da postoje dobri ljudi. Osim, ako nisi sreo ljude od lišća. A ima ih, češće od Boga… ređe od nas samih.

* * *

Koliko god gust mrak bio, uvijek ima neka kap ili travka o koju se odbija zrak… Koliko god kratak bio dan, dovoljno je dug da tri puta promijeniš carstvo… Kad god zle oči upru u tvoj sag, potrčiš dalje… očeši rame o zimzeleno granje, da ostaviš mirisni trag – utekni bez osvrtanja.

Imao sam sedam godina kada sam otvorio knjigu o Luganskoj šumi… i kada sam upoznao lisnate ljude. Zli su mi te korice zalupili… kao i one na drugim knjigama.
                Ali iz ove oteh nešto što i dalje držim među prstima… prašinu od rose na kojoj piše
                                                 Ne prestaj da rasteš čovječe od lišća

Milisav S. Popović