Otvorio je vrata. Tog teškog dvokrilnog diva kog rijetko ko dira – mrzovolјnog škripavog stvora sa zarđalom bravom i krutim rukohvatima. Oštar vazduh jurnu unutra. Polјubi se sa zavjesama i nakrivi nekoliko slika što su spavale po zidovima. Čovjeku razmrsi kosu i lijevu stranu brka. Ovaj rukom zaliza pramenove, brk nakači iza uva, okrenu se i upita „jesi li spremna?“. Stezala je violinu, klimnu glavom iako nije bila sasvim sigurna. Zimska noć sa one strane vrata je režala. Plašila se. A nije smjela. Pomisli kako tamo možda ima vukova. Ne budi dijete – hitro zakopča dugmad ispod grla. Lupi čizmicama. Iskorači, prođe pored starog učitelјa, i tek tako – već se našla izvan sigurnosti doma. Začu tešku škripu diva iza sebe. Kapija se zatvorila. Ostala je sama. Srce izdajnički zalupa.

Konačno je bila tu… U vrtu koji je oduvijek bio dio poslednjeg ispita – tako je stotinama godina među violinistima. Došao je red na nju i na provjeru svega što je bila. Imaš samo jednu priliku, i možda ćeš postati velika! Krenu nepoznatom stazom. Znala je šta je na kraju puta… na to se pripremala svih ovih godina. Teško je koračala, izgledalo je kao da će da se spotakne… ali se nije usuđivala da odustane. Već je dovolјno odrasla… imala je punih dvanaest lјeta. Iako bješe najniža djevojčica među vršnjacima volјela je da misli da je od svih njih i hrabrija.

            Prošla je drvorede. Oči su joj se brzo privikle. Pomagala je i vedra noć i znatiželјni Mjesec što je virio iza brda, ali i oprez što se ježio u svakom djeliću malenog tijela. Možda je zbog opreza sva ta stvarnost bila vidlјivija. I violina se umirila. Imala je utisak da se privila jače. Nije bilo zvukova… Vidiš, nema vukova. Baš si bila glupa. Korak joj postade sigurniji, a hod brži. Zađe dublјe u šumarak… iznenađujuće hitro stiže do mjesta gdje je trebalo sve da se odigra. I to divno stablo srebrnog duda nasred puta. Obasjavala ga je neka meka struna.

            Baš kao što su mi i pričali. Drevno drvo širokih krila. Zvali su ga Ocem svih violina. Sa puno zrelog lišća iako je bila zima. Bio je medvjed među ostalim drvećima. Gorostas. Nјemu je trebalo da pokaže i dokaže da je spremna. Da mu svira sve dok svaki list ne postane crvena svila. Iz srebra u vatru… to je sve što treba. Učini da svaki list grimiznim zaigra.  

            Otkopča kaput, onaj bezobrazni vihor pojavi se odnekud iza ćoška, pa je odmah štipnu do grla i nosa… nije marila. Spusti kutiju, otkači trake i izvuče drugaricu pa je pruži dudu da se sa njom upozna. „Ovo je moja violina i ako dopuštate ja bih da vam sviram“.

            Nije bilo odgovora. Nije ga ni očekivala. Ona bješe samo jedna u nizu djevojčica što je stigla da bude preslušana… Nasloni instrument na rame, položi lice na poznati dio saga, podiže gudalo.. udahnu… i priđe njime do mjesta gdje se budio ton kako bi muzika zapjevala.

            Rasu se melodija. Zapoji južni dio šumarka. Preli se magija sa prstića i zadisa se dalјe… ka sjevernom dijelu vrtnog svemira. Divnoća stiže i do dvorca. Starac je stajao iz vrata, sklopio oči i ponavlјao „Tako je dijete! Samo sviraj!“… od nervoze je grčio stopala i stezao grube rukohvate diva… Za svakog učenika je osjećao isto, samo za ovu, što je bila najmanja među njima… osjećao je malo više.

            Te zimske večeri tmina se uveličanstvenila… vihor se smirio, stabla se uspravila. Djevojčica je srebrnom dudu svirala kako decenijama niko nije umio da se sa krasotom razigra. Bajka što je jednom usnila sada je samu sebe ispričala… Mjesec se popeo iznad brda ponesen onim što je djevojčica sa violinom izmamila. Bješe to veče kada je zvuk postao slika.

            Onda je završila. Duboko udahnula. Otvorila oči i sa puno nade se zagledala u Oca svih violina. I dalјe je bio prepun srebrnog lišća. Nisam uspjela. – prigrli violinu i htjede da zajeca. Ali nešto je bilo iza leđa…

            Sve okolo, makar ono što je mogla da dosegne sa tog mjesta… a i mnogo dalјe bješe crvene boje. Svaka travka. Svaka grana lјubičasta… a pupolјi boje sunca. Cijeli vrt postade carstvo ukrasa… svemu je našla načina da se promijeni i da je pozdravi, svemu – osim srebrnom dudu neumolјivih listova.

            Poklonila se. Spakovala. I krenula nazad.

            Ispred dvorca je stajao starac. Istupila je sa staze u pratnji crvene i drugih boja. Priđe i reče „Učitelјu, nisam prošla“.

            „Nisi, ali si svijet promijenila“.

* * *

            Sjeti se ovoga kada sledeći put daš sve od sebe, kad istreseš svaki damar lјepote ispred svinja. Nije ovo samo stanište srebrnih dudova… mnogo je više ostalog drveća. Sviraj svim tim drugima. Svijet, a ne dirigent, tvoja je pozornica.

Velika si djevojčica.

Milisav S. Popović