Na Svjetski dan knjige (23. aprila), izdavačke kuće regiona su organizovale interesantan izazov za književnike. Na osnovu predloga publike i novinara odabirane su teme i dodjeljivane autorima. Meni je pripala mitomanska aluzija “Žene su vještice”. Kolumna koja slijedi je humoresna skica kako bi svijet izgledao da je zbilja tako.
* * *
Šta će ti toliki rogovi?
Ovaj se pogladi lagano po vrhovima kao da se rogova tek prisjeća: “Ako znam… dobio sam ih juče”
Znaš, znaš… reci bratu.
Pa… rekao sam joj “da me baš briga” za nešto tamo. Tim riječima.
Auh! Znao sam.
A šta je tebi sa nosom? – manu put surle koja mu je dodirivala nogavicu.
Bah. Slična stvar… samo što sam joj odbio poziv. Morao sam. Bio na sastanku.
Šta ćeš. – odahnu – Mogli smo gore proći. Nego, oćemo li na pivo?
Može… ajmo preko mosta.
Uz lagan hod ne stigoše ni na pola puta kad nabasaše na nešto što je izgledalo kao foka sa naočarima. Pokušavala je da proturi glavu između šipki od ograde.
Risto? Jesi li to ti?
Kako ste momci? – fokac manu.
Jebote… prepoznah te po očima. Šta je bilo?
Eh… Rekao sam ženi da se malo ugojila.
Jesi li ti lud?!
Dva puta. U deset dana…- spusti perajom naočari na pola nosa – … dva puta sam joj to rekao.
Rogati i surlavi se uzvrpoljiše kao da se pribojavaju da ih ne vide u razgovoru sa fokom.
Mislim brate… svaka tebi čast na hrabrosti… ali ti si lud. Dobro si prošao… Mogla je, mogla je da te pretvori u.. u (ništa mu gore od foke nije padalo na um)… u hm…
Nego – surlaš prekide rogatog – … Oli sa nama na pivo?
Može vala! – Risto foka zaklepeta. I krenuše (sporo) ka glavnoj gradskoj ulici.
Na njih naleće divokoza sa glavom zeca.
Kako je društvo? To sam ja – Ljubo!
Ljubo?! – foka se iznenadi i naturi malo dublje đozluke – Na šta to ličiš druže?
Ne pitaj! – ritnu se – Niste me vidjeli prije mjesec. Kornjača sa glavom međeda… nisam je mogao uvući. Ovako makar mogu da trčim unaokolo.
Brate… – spusti mu surlu na uši i pogladi ih – … moraš da budeš pažljiviji, Miljka je zeznut lik. Opasnija od svih naših žena.
Znam… znam. Čim zinem, uvrijedi se… Onda počnu kletve.
Tako oni krenuše na pivo, zaustaviše se kod kioska, neko naruči sendvič.
Kako je momci? – okrenuše se put glasa što dopiraše iza njihovih leđa.
Momak, u majici tješnjoj od rukavica, sa brcima što su se sijali od podmaza… zubima bjeljim od pamuka – stajaše pred njima, sa sve torbicom oko lakta. Nosio je roze štikle… i tek zeru maskare.
Vele?! Ti-ti si normalan?! Kako si to obučen? Je li ti to šnala u kosi?
A-ha! (ponosno)
Kad si prestao da budeš konjkoša? (konj sa tijelom kokoške)
Oooh… – manu zalеglom rukom – … od prošlog juna.
I cijelo si vrijeme normalan?
Kako se uzme? – naceri se i namignu bujnim trepavicama.
Ali brate… – Ljubo zec-koza mu se primače – … Ti si bio najgori od svih. Tebe su klele na svaki korak.
Sad ću da vam objasnim… ali ni riječ nikome! Jasno?
Zaklimaše rogovi, surla, mokra njuška i zečje uši.
E… ovako. – stavi ruku na kuk i smjesti nokat ispod zuba – … Svi znamo da su žene vještice, jel tako?
Niko od njih ne smjede da potvrdi. Ni da zucne.
Pazi ovo… Samo posmatrajte. Alo! – mahnu euforično put dvije cure – Đe ste kučke?!
Šta radiš to?! – surlaš procijedi – To su Alma i Vidosava?! Oli da te pretvore u ćugarca? (magarac + ćurka)
Veselin kao da ga ne ču.
A kako si zaguzatila čoče. Samo riljaš, ne bilo te. Ka`ćemo kavu pit?.. – cmok cmok (ižljubi se sa objema) – …Skorupačo neoprana jesi li čula za sapun bona?
Njih dvije udarile u smijeh, raspilavile se kao puding. Nijedna da baci kletvu.
A dođi Vele kad god oćeš. Srećo predraga! (počupnu ga Vidosava za obraze)
Dok im je dobacivao da su “ogovaruše jevtine”… obje su se cerekale i slale poljupce.
A onda se okrenu. Ruka mu se vrati u muški položaj, zbaci tašnu sa lakta u šaku i coknu jezikom.
Jeste vidjeli? Žene nemaju problema sa muškarcima koji su kao žene. To je tajna, razumijete.
Svima vilice ostadoše otvorene.
– Nevjerovatno! – prozboriše surlaš i foka.
– Ne mogu da vjerujem! – uzviknuše zecokoz i rogati.
– Koje ludilo! – reče sendvič sa slaninom.
Svi ga pogledaše.
– Rašo?! Jesi li to ti crni Rašo?
– Kako je momci! – sendvič isplazi jezik – Pivo, a? Oćemo li?
Milisav S. Popović