Egzorcizam – postupak istjerivanja đavola (demona) iz zaposjednutog tijela

* * *

Hladni novembar 1930, Gruzija

U krip­ti podno seoceta Džugašvili, prilike u procesijskim odorama otvarale su ćeliju – zamandaljenu slojevima bogodavne zabrane i debele paučine. Na površini, snage SSSR su očajnički pretraživale oblast u potrazi za svojim vođom – Staljinom. 

-Dovedite ga! – glas u kapuljači izda naredbu, riječ otrča i zaguli utrobu mračnog hodnika.

Osam staležnika, u haljinama crvene boje, slič­nim onima iz Vatikana, vukle su tijelo brkatog državnika. Čovjek se otimao. Izgledao je kao ranjeno pseto, strahom ubješnjelo – pok­ušavao zubima da zgrabi prste ili nadlanicu. No, tamničarski udovi bjehu spretniji od jadnikovog gnijeva. Pljuvačka je prš­tala. Kletve i psovke su udarale o kamene zidove i preoblačile zadnje slogove u vapeći odjek jeze. Eho uvreda sa slinom užasa, na sreću, nije isticao dalje iz tunela.

-Puš­taj me! Čuješ li?! Puš­taj me odmah!!

Jedan od njih ga mlati lak­tom u sljepoočnicu. Zajauka, ali ne iz­gu­bi svijest. Glava mu se neprirodno istegnu nazad. Oči mu se zakolutaše, te povrati po sebi.

-Ubi­ću vas… – mumlao je dok je gutao plase vazduha – … Sve ću vas preklati, kunem vam se!

Uvukoše ga kroz uzani prolaz i smjestiše na avanski kamen u dnu kripte. Ruke mu vezaše za alke sa strana, a noge pričvrstiše lancima.

-Gospodine… – jedan od njih priđe pokajnički do onog što je izdavao naredbe – … Izgu­bi­li smo je. Morali smo da je ostavimo gore. Mrtva je.

-Hm…- svešt­enik sa knjigom u rukama stegnu šake – … Sad više ne možemo niš­ta – naglo stu­pi ka zatočeniku, svita se razmače – Josife Visarionoviču Staljine! Ovdje si protiv svoje volje! Razumijemo tvoj otpor! Ali, dobro me čuj, bićeš slobodan! Oslobodođen od muka! Nažalost, tvoju ženu nismo mogli da spasimo.

-Mrš! – strijeljao ga je pogledom i zasipao pljuvačkom. Strah, grozomorni strah za sopstvenu nu­tri­nu ga je tjerao da se otima i baca… samo da utekne. Ali ga je gvožđe držalo zalegnutog. Za su­pru­gu ga (o grdne istine!) nije bilo briga.

-Donesite kahnope!

U svega nekoliko sit­nih trenutaka, posude sa izrez­barenim simbolima nađoše se u šakama vjeroposlenika. Napraviše devetouglu poziciju oko svetog kamena i počeše lagano da udaraju srebrnim tu­čkovima u zidove kahnopa. Dubok, donekle zveketav ton se rasu po ćeliji, stvarajući ogorinu prigušenog rituala.

Glavni otvori knji­gu, nadvi se nad Staljinom i poče da sriče verse na latinskom.
Vibracije su u počet­ku bile potmule, a kako je molitva odmicala, i kripta i tle počeše da drhte.

-Neću – vriš­tao je dok je osjećao da neš­to kulja iz njega. – Prestani – glas mu se u talasima mijenjao – Stani, molim teee!

-U tebi je mahovina neznanja i proklet­stvo samoljublja… – začu ženski glas ispod nabora kapuljače – … Ovdje smo da te izliječimo od svega što te či­ni takvim!

-Tvoja brutalnost je nedvosmislena – glas mlađeg muš­karca – Surovost ti je u svakoj kapi kr­vi!

-Ti si korito sačinjeno od mesa – glavni prekinu sricanje – Hoćeš li da budeš guba ili čista vatra!? 

-Puš­taj me – grcao je od bolova, nekoliko rebara mu se savi i puče, uvlačeći tr­buh unutra. Neš­to u njemu grčevito se držalo za vene i crijeva. Nije htjelo napolje.

-Dosta – prilika ga udari knjigom u gru­di – Izlazi!

Ako je svijet i na trenutak stao, zaustavio se tu – na pet metara ispod zemlje. U gluvoj raki. Kripta izdahnu i udahnu kamenim svodovima. Vjekovni pečati su popucali sa okvira, neke sitne bube su sagorele u žiš­kama… vazduh je postao teži, a zvonjava kahnopa oš­trija. Gromovi kriknuše, i nestadoše bez sijevanja.

Staljin je ležao vilice iskrivljene, s rukama pruženim ka tavanici. Lanci su nestali, a pogled mu bješe krepaliji od deset starih mrtvaca. Onda vri­snu iz sveg grla, i uspravi se naglo – tako naglo da staležnici ustu­knu­še u trzajima.

Sjedio je tamo, na kamenom oltaru, drhtav i izranjavan. Suze su mu tekle u br­zim granama… i činilo se da jeca.

-Hvala vam… – proz­bori i rukama pokri obraze – Hvala vam, moji dragi.

Glavni svešt­enik se primače. Oprezno spu­sti dlan na njegovo rame. Prisloni usne Staljinovim ušima:

-Da li si dobro… brate?

Ovaj klim­nu ne prestajući da jeca. 

Priđe i ona žena. 

-Staljine, kako se osjećaš?

-Oslobođeno, sestro… – ispravi vrat i udahnu memlu kripte kao da je vazduh od proljeća – Oslobođeno! I molim te, zovi me Baal – skoči sa kamena – Neka Gulag proradi! Neka krene Holodomor!

Ostali zavikaše od sreće… svukoše kapuljače, rogići sijevnuše. Prvorednik prolomi i podiže ,,Nekronimikon”:

-Neka krv ljudska teče!

* * *

Dragi čitaoče… nije ovo bio egzorcizam, kako istoričari tvr­de… već adorcizam – postupak isisavanja duše čovjekove i zaposjedanje od strane đavola.

Vjerovatno ti je sada, sve što je nakon toga uslijedilo, mnogo jasnije. Jer, tek je počelo… vratiće se. 

Milisav S. Popović