Vrela junska noć 1945.

Bili su u blindiranom vozu koji je mogao bez prekida da krstari jugozapadnom trasom Evrope. Francuski general i njegov američki kolega nervozno su škilјili jedan u drugoga u zadimlјenom salonu kompozicije. Smrad duvana se ugrlio sa teškom parom, pa je i noć odbijala da im poremeti gustu lјubav.

– Mjesec. Punih trideset dana vucaramo se u krugu. Dokle više majku mu… – izgledao bi neozbilјno da mu nije bilo napirlitane uniforme koja je više nosila njega. Pružila mu je neophodnu francusku važnost.

– Da. – Amerikanac prozbori kroz stisnuti rep cigarete. – Već je ponoć. Gdje je Varkovski više?

Vrata se naglo otvoriše. Rus, plavog pogleda i masne kose stupi u salon. Za njim ušeta umorni doktor iz Jugoslavije. Čim ih ugledaše skočiše na kratke noge. Interesantno, i Francuz i Amerikanac su bili identične visine, sa istom ćelom na znojavim tjemenima.

– I? – raširenih prstiju su gledali Varkovskog.

Ovaj mahom dlana pokaza da prisjednu: – Polako. Dobri doktor će sve da objasni.

Pokunjena prilika se nije pomjerala. Stajao je na liniji vrata i djelovao vrlo, vrlo umorno. Cio maj je proveo u središnjem, izolovanom vagonu pretvorenom u pokretnu bolničku laboratoriju.

– Gospodo… – već su bili navikli da njegov engleski zvuči bolјe čak i od generala iz Vašingtona – … Potvrđeno je. Nema sumnje. Ostaci nedvosmisleno pripadaju Hitleru.

– Uuuf! – Francuz klonu od olakšanja. Sklјoka se nazad u fotelјu. Prigrabi flašu votke – Znači, gotovo je, a? Ovo prokleto vucaranje “tajanstvenim vozom” je konačno gotovo.

– Hm… – doktor napravi korak naprijed ne podižući pogled sa poda – … Ako vam je ovo bilo potrebno da stavite pečat na kraj priče o ratu, imate ga. Ipak… – obrve mu se nakostriješiše, a uhvaćena svjetlost se odbi od zenice – … Nešto nije kako treba.

– Molim? – Amer izduži vrat.

– Kao što znate, na analizu su nam predati uglјenisani i skoro uglјenisani ostaci. Izgledali su kao hrpa smrdlјivih isprepletanih zmija. Ispostavilo se da su bile tri osobe. Hitler, njegova supruga i batler. – u nekoliko poteza svuče bijeli mantil i prstima zatraži flašu od Francuza – Firer je izvršio samoubistvo kroz desnu slјepočnicu pištolјem Walther PPK kalibra 7.65 milimetara. Žena je ubijena cijanidom, a batler je naknadno dovršen. Vjerovatno bajonetima.

– Odlično. Znači nema nikakve sumnje više?

– Ne kada govorimo o vjerodostojnosti ostataka njih dvojice. Žena je upitna.

Muk. Počeše da zveraju u vojničke obraze.

– Eva? – Varkovski namršti čelo.

– Da. – ispi trogut žestine, pa rukavom obrisa usta – Divna i nježna Eva Braun. – nasloni se na šank od punog drveta i zagleda se u prlјavo ogledalo naspram – Jeste li se ikad pitali zašto je “Moja borba” ispisana onako?

– Mislite na rukopis? – Amer zatrepera kapcima u prisjećanju – Pa… Adolf je bio slikar… estetika mu je postala dio manira.

– Ipak… – doktor ga prekinu – … Saglasićemo se da je rukopis ipak bio previše precizan, krasan i zaoblјen. Kao… kao da ga je pisala žena.

Francuz skoči, Rus se zatetura, a Amerikanac iskolači očima.

– Gospodo… – doktor se okrenu potpuno smiren – … Ostaci žene ne pripadaju Evi Braun… pripadaju ženi nešto mlađe dobi, sa sličnom, ali drugačijom vilicom. Zubi se ne podudaraju, znate. A imajući u vidu moje ranije sumnje, Hiler je samo bio marioneta. Pravi Firer je zapravo Eva. Pitanje koje se nameće… Gdje je sada?

Ista noć. Podmornica u sjevernim morima. Na ruti ka bazi na Antartiku.

U skromnoj, ali ugodnoj komori batiskafa, automatski povezanim sa ogromnom podmornicom, mlada žena nježnih i golih ramena sjedjela je na krevetu osluškujući glasove mnogobrojne posade. Nјemački joj je u tom trenutku zvučao tako romantično. Proguta kockicu crne čokolade. Uze pero, nastavi zapis: …I da, na samom kraju da kažem… Trudna sam, dragi dnevniče! Već tri mjeseca. Idemo na bezbjedno, ja i moja beba. Tamo nas čekaju svi koji su vjerovali u nas… u mene. Naša tajna baza, sa dvadeset hilјada nacističkih porodica. Sa svom našom tehnologijom. Nedostupna i nevidlјiva drugima. Sve ide po planu, 2020. biće godina našeg uspona. Izaći ćemo na površinu. Jači, brojniji i spremniji. Osvojićemo svijet! Biće opet pod našim nogama. To ti obećavam dragi. Eh… Šteta što si bio brzopleta budala. Voli te tvoja Eva (Hitler) Braun.

Zaklopi bilјežnicu na čijim koricama je zaoblјenim rukopisom stajalo “Main kumpf II”

           

Milisav S. Popović