Kako se zoveš?

Ćuti.

Kako se prezivaš?

Ćuti.

Imaš li porodicu? Nekoga da brine o tebi?

Ćuti.

Koliko imaš godina? Radiš li negdje?

Ćuti.

Da li si u penziji?

Ćuti.

Zašto držiš oči zatvorene?

Ćuti.

Gdje živiš? Imaš li dom?

Ćuti.

Skloni bilјežnicu, pa se spusti na zemlјu pored njega. Uzdahnu. Uhvati ga za ruku. Drugom pređe preko čela i vrati nekoliko pramenova unazad. Pomilova mu lice. Osjeti kožu toplu i tanku. Zaustavi se na starom ožilјku što je spavao na lijevoj strani slјepoočnice. Shvati da On nije ono na šta je navikla… da u njemu ima nekog dubokog razuma, neke veće istine od tek “izgublјenog slučaja”.

Plašiš li se?

Da… Stalno.

Čega?

Ne znam.

Da li te je sada strah? – stegnu mu ruku svojim dlanovima, pa ih primače usnama.

Manje.

Imaš li koga?

Imao sam.

Gdje su sada?

Ne znam.

Čime se baviš?

Gledanjem.

Zašto onda ne otvoriš oči?

Ne vidim… odavno. – prstom dohvati ušnu resu, htio je da se počeše, ali nije imao snage – Mnogo sam volio da gledam, znate.

Ima li iko da možemo da ga pozovemo? Rođak, djeca… prijatelј?

Prijatelј!- naceri se i otvori kapke. Bješe srećan. Otkri nestale oči. – Imao sam prijatelјa. Da, imao sam. Tamo, ispod mosta. Dva! Davali su mi hranu. Jednom sam pojeo čokoladu.

Htjede da prepukne. Suze zavrištaše u sobi iza pogleda. Htjede da potrči nekud, noseći njega u naručju i da viče “Pomozite molim vas! Pomozite! Nema nikoga!”. Ali, povrati se… privuče bilјežnicu bliže kolјenima, uze olovku… drugom rukom je i dalјe grijala njegovu sitnu šaku. U glavi je premotavala lekciju “…kada pacijent pozitivno odreaguje na određeni termnin, ili pojam – u dalјu komunikaciju treba krenuti držeći se datog modula…”.

Dobro onda… a možeš li mi reći, čemu služi prijatelј?

Da te pridržava dok hodaš po oluji.

Čemu služi lјubav?

Da nasloniš merdevine uz oblak tmurni.

Čemu ti služi hrabrost?

Da se sa oblaka ispenješ do Mjeseca hladnog.

Čemu služi srce?

Da kredom spojiš zvijezde dok stojiš na vrhu mjesečeve planine.

Čemu ti duša služi?

Da u zvijezdama ispišeš “Bolјelo je… o kako je samo bolјelo. Ali, ipak bilo je divno… i sve bih ja ovo ponovo”

Čemu služi tolika tuga?

Da kada ono napišeš, dodaš “Hvala” – staviš tačku i potpišeš se.

Pa, je li to onda svrha života?

Ne znam… možda nije, ali je najlјepša lјepota.

Gledala ga je kao što nikoga vidjela nije. U besmislu lјudskom nađe ovo parče suštine… čovjeka koji je mogao biti starac, ili starac što nije pustio zvijezde i dijete iz sebe. Zagrlila ga je i grlila dok travke nisu prestale da šušte… držala ga je stisnutog uz grudi, htjela je da makne sa njega sve što je bilo od gline. Da ga nazove “tata” ili “sine”… bilo kako, samo da ga sačuva od tmine. Da ga odnese, smjesti na najudobnije jastuke, obuče u najsvilenije pidžame. Da nadoknadi sve… sve što nikada imao nije. Suze su joj se kotrlјale niz lice i odbijale krto sunce. Okrenu se, kolega je bio blizu, pa mu reče:

“Donesi čokoladu, molim te.”

Milisav S. Popović