Bosim stopalom nagazi na iskeženu gubicu. Rasprsnu je i pretvori u prah. Bez krika. Ostali se povukoše i zajecaše – iz prikrajka. Demonske prilike su se plašile svemoći pridošlog čovjeka. Pakao je u trenu preobukao užas u sopstvenu užasnutost. Tajac, tako nepriličan svemu… nastupi i zarobi cjelinu.

Ušeta, kao da livadom hodi, u grotlo vulkana. Vatra se skloni, lava sama za sobom uteče.

– Satana! Istupi! Odmah!

Srž svih noćnih mora, sa kožom od tmine i očima od čistog zla izroni iz kupke nataloženog mesa. Bazd raspada što se nikada raspasti neće uštinu zidove jezgra. Čovjek samo prstom prizva vihor proljeća, umjesto ljudske raspukline zamirisaše lati cvijeća što je Eva nekada u kosi nosila.

– Porastao si. – odmjeri ga.

Nečastivi ustuknu.

– Oče?

– Da. – klimnu, ne skidajući nebeske oči sa đavola.

– Kako… – uhvati se za brdo lobanja – Šta radiš ovdje?

– Koliko je prošlo vremena, Pali?

– Od kada je pisanje prestalo…

– Tačno… – osmijehnu se – … Nastavak “Biblije”.

– Jesi li došao da me dodatno kazniš?

Čovjek uzdahnu, dublje nego što je ijedano čeljade kadro.

– Ovdje si me ujeo! – razgrnu srebrnu plahtu i udari se u grudi – Ali… ali mislim da sam te dovoljno kaznio. Ipak je Pakao – pakao.

– Zašto onda?

– Ti si nekada bio serafim… sjećaš li se kako je biti najljepši među anđelima?
U njemu je i dalje udaralo rajsko srce, samo su krvotoci bili od otrova. Zato je i mogao da se prisjeti i da sveukupno žali… da pati bez prestanka.

– Pamtim… oče.

– Nego… – bog se osvrnu oko sebe i zainteresovano pogleda u zidove iz kojih su vapile ljudske duše i ispružale prste ka njemu – … Fino si ovo sredio. Dosta je prostrano. – potom se naglo okrenu put rogatog – Kako ide sa iskušenjima?

– Ide… ne kao nekada. Ranije su ove rijeke bile pune, sada samo zidove uspijevam da ispunim dušama. I to jedva.

– Mora da su ti kušnje slabe, Pali.

– Ne Oče. – zmijske zenice sijevnuše – Samo su tvoje postale bolje.
Odnekud gromovi udariše, ali se hitro povukoše.

– Tja, u pravu si. – manu, i prstima prođe kroz kosu – Dosadni su oni, znaš…
– Dosadni?

– Znao bi… ali je pisanje prekinuto.

– Znači, ljudi, svrha… zlo, dobro, raj, pakao… sve će ostati tvoja tajna?

– Znaćeš, jer će pisanje biti nastavljeno.

Gledao ga je iskosa, svjetlost sa njegovog lica mu je vrijeđala postojanje. Čapra bi se povlačila.
– Zašto si ovdje oče?

– Uvijek si bio nestrpljiv… – osmijehnu se prijatnim gestom – … odlučio sam nešto -da ti ponudim iskupljenje.

Veći užas demoni nisu mogli da čuju – zato zakričaše. Ljepše riječi Satana nije mogao da sanja… zato i zaplaka.

– Sine moj… – prilika skliznu do njega i pogladi ga po glavi. U trenu se sa njega svuče đavolska krljušt, padoše rogovi, rasklopiše kopita – … Vrati mi se. Luciferu.
Stajao je pred bogom, lijep kao što se kazivalo, ljepši nego što se moglo i izreći. Pogleda svoj lik u odrazu opsidijana. Milost mu napoji srce… nakon toliko eona… otrov se iz krvi povukla.

– Raj je tvoja domovina.

Suze. Eh, taj plač ponovljenog anđela… ništa blagodnije za onoga koji posmatra. Zato su demoni, koji su ostali da gledaju, nestajali u pari. Bješe previše dobroga u tome za njihove skelete od sumpora. Nestala im opačinska potpora.

– Krila ću ti vratiti kada se potpuno iskupiš…

– Oče. – izbjegavao je da spusti ruke oko njega, a želio je tako jako da ga zagrli i u zagrljaju usni… da prespava i u san pošalje misao da je bio gospodar Pakla – Šta treba da radim?

– Da nastaviš pisanje.

– Ja?

– Da.

– Šta da razotkriješ?

– Kraj. I kažnjavanje.

– Koga?

– Ljudi i arhanđela.

– Zar nije bilo dosta?

– Nikada! Ja sam otac svemu i svega! – dreknu – Osjećam pobunu! Osjećam je svuda!

– Ali… – Lucifer i sa anđeoskim očima nije mogao da gleda u svjetlost bez uzmicanja – … Oče, razmotri sve… prikaži im se… nauči ih da budu drugačiji…

– Dosta! – izvuče ispod plahte pero – Uzmi kalistu i kreni da pišeš. Idemo odmah gore. Bićeš sve vrijeme pored mene, da svako slovo zabilježiš.
Kalistu ne uze, samo je posmatrao kako treperi. Gutao je lapis koji je zapisao sve… od nastanka, do ovamo… i nepresušno mastilo koje je jedva čekalo da nastavi.

– Neću, oče… – odmače se.

– Molim?

– Neću.

– Zašto? – gromovi opet udariše, ali ne samo zarad praska, odrubiše glave planinama.

Stajao na korak ispred njega, drhtavim, ali odlučnim usnama prošapta…

– Mrak u meni se plaši mraka u tebi. Zato oče.

Rogovi se navukoše, Lucifer opet postade Satana.

Kalista nije dobila pisara.

A kazna… kazna za sve – ljude i anđele – je odložena… bar za sada. Odlukom đavola.

Milisav S. Popović