– Koliko je sati?

– Još petnaest minuta…

– A, da smo se na krov ispeli?

– Što?

– Pa bolјe se vidi.

– Ne bismo mogli kauč da iznesemo…

– Jes vala.

– Strah te?

– Ma kakvi!

– U redu je i da jeste… – tutnu mu u šaku, šaku kikirikija – Jedi.

– Ma… ozbilјno nije… nego…

– Nego šta?

– Nekako je pusto.

– Normalno, kad nikoga nema.

– Misliš da će iko da preživi?

– Nema šanse.

– Hm… – nasloni se i zagleda u dalјinu, tamo u vrhove sivotirkiznih planina, uzgred one će da ispare prve – … Budale su se razbježale misleći drugačije.

– Meni je nešto drugo čudno?

– E?

– Ptice pjevaju… jesi li obratio pažnju?

– Vidi stvarno! – okrenu se put bagrema – Veselo neko cvrkutanje.

– Aha, kao da slave… Kao da se zahvalјuju… na svemu dosad… u ime nas.

– Možda. – nagnu glavu i zažmuri, brzo otvori kapke – Šta bi da pustim?

– Imaš “Galiju”? “Kerber”? Luisa?

– A ovo… – pritisnu dugme na uređaju.

– Čovječeee… Mirjana Beširević?

– Ona.

– Nevjerovatna pjesma!

– Odrasli smo uz nju.

Nebo je mirovalo, a onda naglo poče nenaviknuto da sija. Tren nakon, poput buđi iz svemira, masne trake krenuše da ližu vedrinu.

– Brate…

– Molim?

– Drago mi je što sam ovdje… u dvorištu, na kauču… A ne u zbjegu, sa drugima.

– Ista stvar! – plјasnu ga po kolјenu ispruženim dlanom.

Pišlјiva tmina, sa spolјne strane vazduha, sve se više širila. Apokalipsa uceca u crnoj halјini. Drolјa ima stila.

Dolazilo je do sudara Mjeseca i Zemlјe.

Pojača muziku… da makar malo prevari prlјavog siledžiju. Približavao se referen, kao i kraj svemu.

– Odličan pogled.

– Znaš šta mi je sada najmilije… – otpi gutlјaj piva – … To što smo rano shvatili da sve ono – drugima važno, nema ama nikakvog značaja. Znaš šta hoću da kažem?

– U potpunosti… Svi se peli i propinjali… gomilali na vrhu svijeta, vičući da su stigli!, tu i stali – nagužvani… Mi smo trčali po livadi… i iskakali se ko majmuni!

– Da! – nasmija se i podsjeti divnih rana nastalih od tuga i radosti.

– Pogledaj… – pokaza na kulјanje opačine – … Ko bi rekao? Toliko je duša vapajno blenulo u mjesečinu, i nalazilo u njoj neku priču o spasenju. A vidi sad… Mjesec se otkačio i stropoštava na Zemlјu.

– Jebiga. Oće tako… Ono u šta imaš vjeru i što može da te utješi, ujedno je i ono što može najgore da te povrijedi… To nas i uništi – to spasenje što slučajno dođe… kasnije zađe iza tebe, a da se ni ne izvini što te laktom ćušne i prođe.

Jedan vrabac kuražno odluči da se približi uređaju i klјucne u melodiju.

– Raduje li te šta u ovom trenu?

– I te kako! To što smo živi!

– Ne istuširah se. – pomirisa košulјu – Koliko je ostalo vremena?

– Isteklo je burazeru… – i nazdraviše pivom.

            Prsnuše okeani, sagore jezgro… mnogo prije nego što se očekivalo. Nije nimalo bolјelo!, jer nije stiglo.  

* * *

Kad bi Mjesec na Zemlјu pao… i da sve, prosto tako, nestane u trzaju… da se raspuknu fotoni… rasrde atomi… eto nama veličanstvene završnice, ako imam tebe uza se – dobri moj prijatelјu. Spas čovjeku dolazi od čovjeka, rijetko kad iz svemira… i briga uz bližnjeg postaje prekretnica – ne žgolјava okosnica.

            Na kauču, sa pogledom na svašta, ima dosta mjesta… dođite na kikiriki i pivo… da ispričamo jedno te isto. Po pregršt puta, na sijaset načina… dok ne izgovorimo dovolјno dobrih rečenica.. Pa da njima odgodimo apokalipse, makar na petnaest minuta.

            Starom tebi je vrijeme isteklo…

            Dovolјan razlog da proslavimo… da se napijemo.

            U panorami života, ništa nije obećano, ništa sigurno…

            …i što bi se tome protivio?

            Ne ćuti više, ne roni više… plivaj bre, samo prsno!

Milisav S. Popović