Zamisli more… veliko kao sva prostranstva. Uvaljaj u misli i ovo – da je toplo i mirisno kao grlo djeteta. Da traje negdje u nekim dalekim oblacima i zapljuskuje orbite sedam Sjevernjača. Zamisli da je u obliku napuklog nara iz kog se širi staklasti etar opsidijana. Tako nešto je postojalo… a vjerovatno postoji i sada. Samo ga je teško dokučiti, jer smo marva kojoj još nisu izrasla krila. A i oči su nam kadre samo za linije horizonta, nisu izvježbane za zvjezdosricanje… pa sve da i poletimo, ne bi umjeli po nebesima da se snađemo. Nemamo kompas što pokazuje ka takvim mjestima. Zvali su ga Akilik – kupalište kolosa.
* * *
Osnovna razlika između ljudi i bogova je u trajanju. Dok smo mi skloni linjanju i lipsanju, viša bića nemaju rok važenja niti datume koji vode isticanju. No, ako besmrtni ne mogu da zamru… ne znači da ne mogu da umiru. I to beskonačno dugo, te da smrt ponavljaju. Da gore u vatri jada – ako se ne dočepaju Akilika.
Kupalište kolosa je mjesto koje revitalizuje snagu i mladost. Plivanje u njemu je nalik maženju… Koža talasa osvježava pore, svaku ćeliju. Zato se bogovi nadmeću ko će duže da se banja u mliječnoj kadi… u tom naru na rubu svemira… I ko će prije da se nasrče prekrasnih darova.
No, kao i svako luksuzno ljetovalište Akilik nije za bilo koga. Klijentela mora biti izuzetno imućna… viša klasa, probrana. Nižim bogovima nedostupna. Rang se ne određuje na osnovu onoga što čovjek smatra da je jedinica od materijalnog značaja. Zlato, platina, dragulji i ostale tričarije tamo bi ionako samo zasmrdjele. U Akilik mogu da uđu bogovi oslobođeni taštine. Njihove duše po skrovitim džepovima ne smiju da nose tragove bijesa, zlobe, apatije ili neke druge zlojade… Moraju doći čisti, lišeni izopačene spoznaje. Skupa ulaznica za predstavu što ne poznaje granice.
Vremena su se mijenjala, eoni su davili eone… i sve manje bogova je moglo da prođe stroge provjere. U jednom trenutku ostali su iza ograde i sa sedam Sjevernjača posmatrali mirisne talase… uzdišući za potrebom da se njima nadoje. Vatra jada uveliko je počela kosti da im brije. No, jedan se sjeti kako da se oslobode pakosti i viknu da pođu do svih svjetova gdje žive smrtna bića… Uzviknu “Ajmo do tih crva!”.
Sad ću malo da usporim, pred sami momenat prije nego što su bogovi posjetili ljude i da objasnim sledeće… Kolosi su stvorili sve što postoji. Oni su odgovorni za sve što smo… za sve što su bogovi. Jedini su pravi očevi, koji svoju djecu podijeliše na svemoćne i nemoćne. A onda su otišli… Ostavivši Akilik za sobom, kao što mi ostavimo upaljenu žarulju u hodniku. Možda s namjerom, a vrlo vjerovatno slučajno.
Bogovi hitro stigoše do planeta… tako dođoše i do naše. Onaj što nas nazva “crvima” viknu okupljenima da izrigaju sve iz sebe po nama… Bilo ih je što nisu mogli da povrate, pomokriše se. Svete knjige taj dan pamte kao mjesec kada su padale ognjene kiše. Bogovi time nađoše načina da iz sebe izbace gadluk i otrove… da se očiste i potpuno čisti uđu u Akilikine izvore. Da se nasrču blagorodi i vina miline… da im nar podari još vječnosti snage, još beskaraja jačine. Crvima prenesoše rasol taštine.
Mi ostadosmo kukavni. Nekada smo šetali po poljima i jedni drugima mahali. Kada se po nama ispišaše, počeli smo jedne druge ganjati. Krenuše ratovi. Začeše se male i krupne gadosti. Sve ono što smo ljudski imali… na pola smo sveli. Od pola smo zarđali. Da nas sada vide Kolosi, bili bi duboko razočarani.
* * *
Kako je teško ostati sitan – u tome je nekad bila naša veličina. Krv ti pamti kako je svijet koji imaš jednom bio sasvim dovoljna širina. A onda se zadesilo to da misliš da moraš biti viđen i da moraš postati bitan… ta glad što laje, u tebe je upisana (upišana). Opet, ako je za utjehu – tužni si jadnik u masi tužnijih jadnika. I molićeš boga da ti podari buzdovan i krila.
A opet, zašto se moliti onima što lažiraju testove prijema i idu negdje da bi se rehabilitovali od grijeha?
Ne bih da ti kvarim molitve… Nije ta priča baš uzaludna. Ne zaboravi na Kolose. Njihova smo kreacija. Obrati se njima.
Sjećaš se – Akilik se prostire na sedam Sjevernjača. Jedna mu je izgleda utekla. Mora da su nam i nju ostavili uključenu… vrlo moguće slučajno, najvjerovatnije namjerno. Bilo kako bilo, nad tobom je. Kad te bol zaboli, gledaj je.
Smiješno je ovo carstvo zar ne? Bogovi će uvijek biti turisti… mi ćemo zauvijek ostati samo putnici.
Milisav S. Popović