Često kažu “krv nije voda”… niko da oslušne Škote i zaurliče “bliska krv je najteža od svih otrova”. Crnogorska rodbinska mitologija se zasniva na ranama, gnoju i ćutanju. Svaka familija odnjeguje nekog divnog ko postane rob životima okolnih sukrvnika. A tradicija pokoravanja ide toliko daleko da čak nalaže da i djeca “žrtve” postanu “nasledno žrtvena generacija” – sve zarad koristi okota stričeva, tetaka, ujaka i šire rodbine. Škoti i za takve ljude imaju ime – Daibhid.

Po legendi, Daibhid Eildih bješe najdivnija kći cara, čije je blago oteo Bog šume. Za sobom je ostavio trag dragulja i bisera, pa je Eildih sama zalazila u mračne četine i donosila kući koji grumen da ogromna gomila sestara i braće nastave da žive u izobilju. Ne samo da je sve teže bilo pronaći zaostale mrve blaga… no je divna kći jednako uzorno morala čistiti i obraze i podove osionih prvosrodnika. Krila je njihovu opačinu pred narodom… sakrila tako i svrhu sopstvena života. Bahatost ostale careve djece prema njoj bješe epski priređena u velikom spjevu “Daibhid Maruna Ejl”, otkrivajući koliko jedno stvorenje “zarad mira u kući” umije da podmetne leđa i vrlo brzo postane lešina koja prstima nabira haljine grdnim sestrama, i priprema čorbe gadnoj braći. No, prema legendi, smrt je uze prije ostatka rođaka… i nestade održavanog mira, hrane i maženja. Imala je Eildah svoju djecu, no ujaci, tetke, stričevi, ujne i strine počeše da im nameću “maminu obavezu” i ištu nakaradne usluge. Žrtvenost se samo preselila sa mrtve golubice na jedva živuće ptiće…

Vrijeme prolazilo, pa jednog od najgorih dana robovanja, djeca divne mati utekoše u tamne šume… Makar ono troje što preživješe golgotu slugovanja rodbini. Tamo ih Bog, isti onaj što blago onda od cara uze, prihvati i nahrani. Ispričaše mu bosi klinci priču o rođacima i smrti majke – koju od carevne pretvoriše u sluškinju. Ovaj se umah rasplaka, a potom i zamah rasrdi. Posla Ente (vojsku od drveća) da razore izopačeni dvor. Tamo zatekoše zadriglu djecu raskoćenu iz utroba pokvarenjaka… i pojedoše ih, krckajući im kičme i stopalne kosti. Grdne tetke, gadni ujaci, škrbave snahe, vonjave strine i gulikožni stičevi padaše niciče gledajući kako im potomstvo nestaje u čudovišnim zalogajima. A onda Enti i njih prezalogajiše… Potom se božanstvo pojavi na kraju gozbe i uveza njihove duše za korjenja duboka… kako nikad ne bi ni primakle Edenu (mitskom obliku raja). Djeci lijepe Eildihe, onoj kukavnoj trojci, vrati blaga i skloni krošnje da vide sunca i reče “krv je bolest koja se kod milosrdnih poput smole prima… imali ste sreće da vas šuma zaštiti, ali sad vam kažem, bliska krv je najteža od svih otrova. Vodite računa da vam svuda okolo bude puno drveća”.

Ako ste spoznali sebe u krajevima ove priče… znajte da kolone Daibhida u ovom trenu, čiste glib i peru prezimena mnogih ovdašnjih kuća. Atak na takve žrtve je konstantan… samo da se vrat ne ispravi i leđa ne pronađu naslona. Daju vam da njegujete bolesne, da sahranite mrtve, da čistete, prepirate, kuvate i držite tuđi obraz sjajnim… a potom se goblini od rodbine, na grobovima pojave, da uzmu preostali slad – što od nasledstva ili uspomena.

Morate znati, ako posjedujete ono što se zove “lijepa krv”, zariće vam u vene sisaljke najbliži vampiri, i tjerati da lučite snagu i trpljenje, da zadoje svoje (uglavnom mlitave) mišice.

Dobri moj narode, postoje među vama oni koji nose prokletstvo Daibhida… ne nadajte se da će vaše muke ili žrtva (darovana porodicama) biti spoznata, priznata ili hvaljenja… čak očekujte proklinjanja i salve grudava od gada, vaših najbližih koji su utekli tokom teških vremena. Neće vam priznati nikakav prosuti kilogram snage, bujice plača… ili istrošenu čapru koju je pretukla samotna strava. Takvi se vrate lijepoj krvi – kad se tegobna priča okonča – da vam prerežu grkljan i rastoče njedra. Jer, treba ukloniti milosrdnika… zarad prostog uklanjanja traga.

U jednom dijelu epa, Eildih kroz suze pita sestru i brata “Bojite li se grijeha, koliko sam vam zarad svega vašeg, svoje dala… koljena izdrala, oči oslijepila i grudi isjekla?”… a oni joj udare dva šamara i prozbore “O kakvom grijehu si se našem ti spotakla?! Naše duše su mirna livada, nego idi ispravi gomilu zgužvana satena i zgotovi jela… gladni smo”. Tako je i presvisla, u grču… potpuno čista.

Ako si od loze Daibhida, ne nadaj se i u priče da će protuvama tegoban san da zasmeta… ili neki nemir poremeti srca. Ako je za tebe nanošenje grijeha najveća od svih mogućih kazni i nevolja, znadi… tim takvim oko tebe, grijeh je ništa drugo do mliječna namirnica.

Tvoja, lijepa krv, nikad neće prestati da privlači demona… čudno, jer smo tako gusto šumovita domovina.

Milisav S. Popović