Nije li malo čudno što krvna vuga ne postoji?, a opet se tu i tamo pojavi. I ne, nikako nije dobro kad sleti – jer svrati da nečije grlo kljucne, podsjeti kako je učasilo vrijeme, i da se spremi… da se sa najmilijima izgrli i pozdravi. Znam, reći ćete “šta mlatiš?”, da samo zlatna vuga leti, drugih nalik njoj nema, i da onako žuta nije ništa drugo do lijepa ptica što prebira po krošnjama, potpuno bezopasna – nikakav vjesnik pomora…”kakva bre, crvena?!”.

            Eh, mislio je i On tako, pa mu se prokletstvo naruga i u lice iskezi. Nevidljive stvari po maniru, sve vidljivo prožderu… i da ne pitaju mogu li. Zamislite kako je njemu bilo u datom trenu, kao druidu volšebnom, da nemoćan posmatra grimiznu pticu kako odnekud jezdi… nečujno sleti… njegovoj dragoj na koljeno… Pa kad od golema straha on (ne ona) zavrišti.

             

            Probao je sve magije, izlivao živu vodu, sjekao prste, nudio sebe kao žrtvu… ali nije mogao zamijeniti nju… njegovu ljubu… a druid samo jednom nađe sebi ženu.  

            No… Užas se ni molitvama ni suzama ne da obmanuti. Što je naumljeno, to će se i uzeti.

            Kopnila joj je snaga, zaškripala pluća… mučila se pokušavajući da ostane pribrana, stežući ga jačinom pera… nije htjela da ode… iako je već, jadna, odlazila.

            U predvečerje drugog dana, isplete joj kosu u pletenice… dade joj nekatara, da od bolova u san utekne… onda se od nje podiže, skrajnu pogled i reče “Etu enuland… etu valkouhtar” (moglo je… više ne može). Magija poteče… jecanje prestade… i kad prve marame noći njihov dom dodirnuše… ona nestade.

* * *

Prođoše nekolike jeseni… proljeća je prećutao… tugovao je sve teže, činilo se i duže; što se moglo plakati – isplakano je. Ali nije htio da odustane… znao je načine… koje niko odavno probao nije… ali ih je znao!… i odlučio da uspije. Nekad velika ljubav ne dozvoli smrti da je prekine…

Četiri puta je nag molio krvavi mjesec za “vaskrsne tonove”… huk mu konačno siđe.

Dvanaest puta je goloruk lovio lisicu – u trinaestom podvigu uspije.

Tri puta je obišao sjeverna groblja – i aveti za moć pitao… dadoše mu suvo oko starog Ilije… ali ne prije, dok mu se gladni dusi dovoljno krvi ne nesarkaše. Jedva živ doma stiže… srce mu se umalo ne ukrpi od nedostatka soka i sočnine. Cijedio je kroz zube “Izdrži, izdrži bijedniče!”.

            Ali, oporavio se brzo. Odredio sredinu ljetnje sedmice. Ispeo se na brdo što gleda u istočne puteve… Ispjevao vaskrsne tonove… zapalio lučom kožu zimske lisice… suvo oko maga Ilije postavio na kamen gdje se okupljaju zmije… i kad je završio, pogled uperi put mjesta gdje se Mjesec i rijeka mire… reče: “Vrati mi je…”.

 * * *

Ušetala je krajem sedmice do njegova imanja… Vidio je u trenu (čak i prije!), ali se skameni od bojazni i nekakvog srama. Šta ako ona nije? Nije bila Ona, ali je bila nalična. Pokuca na vrata “Oprostite… imali smo nezgodu… Da li ima koga?”

            Otvori sporo, pruži ruku niz dovratnik… u njene oči se upilji… Ne, nisu bile zelene… ali jesu njenim nalične.

            Bješe uznemirena i po ramenima izgrebana… objasni da su se kola prelomila i da su konji utekli kao da ih je zmija ujela. Njegova kuća bješe najbliža na koju je nabasala… “a, tamo dolje… ostavila sam staricu i ujaka… Molim Vas pomozite da se izvučemo iz šanca prije mraka”.

            Druid bješe i kovač i drvodelja… Brzo su uz njegovu vještinu osposobili kola. Ali od konja ni traga. Kasnije je otkrio da su se ispeli do mjesta gdje je koža lisičja spaljena… Ponudi nevoljnicima utočište, večeru i neobično ćutanje. Zurio je u nju, kad god bi uhvatio priliku… Ne, nije bila ona… ali liče, liče do bola! I zaljubi se… u istu… samo malo drugačije od one što je zbog nje umirao na, druidu znane načine.

* * *

Dani se nekako nakon toga posložiše… Išao je često do varoši, u obilazak starice i ujaka što previše kritikuje (ako dovoljno ne popije)… Zapravo je htio da vidi njene oči, što ne bijahu zelene… i tako malo, pomalo… zaljubi se i ona… i dlanom o dlan, uzeše se!

            Srodiše se dušom. Uživaše. Proljeća im i zimi nastupiše. Volješe se. Izrodiše nekoliko riđokose djece… prođoše mnoge godine. On napisa knjigu “O magijama sa sjeverne granice” i spremao se da napravi dodatak kući, nalik kolibi za zanatske radove… i taman kada se na vrh kućerka peo, sretoše se…

* * *

Kasna vrelina ljeta, taman fina za ranu večeru… očisti krpom ruke, ušeta u kuhinju i uhvati dragu za haljinu. Zavrti je u krug, pa se zakikota… A onda je zagrli i primače usne njenim uvojcima.

“Mirišeš na slamu!” – reče mu ona.

“Postavljao sam krov kolibe… naslagao sijena dosta. Samo još glina da se utaba, i biće gotova…” – u naručju je iznese do verande, spusti je na vuneno ćebe, pa se sklupča do nje, kao medvjed ispod nogu princeze – “Znaš, dobro je ovako….”

– Znam dragi, biće i bolje… – pomilova ga po kosi.

– Hoću nešto drugo da ti kažem… – prste uplete u njene – Jako sam srećan… zbog tebe, djece i šta ostavljam iza sebe… zbog toga ne želim da me pamtiš kroz muke…

– O čemu pričaš? – stegnu mu prste.

– Gore…  na kolibi… sreo sam vuga… od krvne vrste… opet.

Gledala je svog druida u usne, oči i lice… srce joj poče lupati i padati kao kamen kad se odroni sa litice.

– Vezao sam se za oteto… pa ga stezao goloruk, dok iz njega ne iscijedih žar… ne znam da li si bila dio magije, ili neke lude sreće… ali došla si mi… a gar i stratište se od mene izmače… Sada je vrijeme za neke druge priče…. One bez mene. – skrenu pogled, namjesti glavu udobnije u njeno krilo. Ne dopusti joj da zaplače.

Tiho reče – Etu enuland… etu valkouhtar – prije nego mu dah uteče, ispusti “I tužne ljubavi su srećne”.

 Pepelu od snova – bićeš nekom dokaz da sam gorio od života. Do tada… moglo je i moći će, dok moći više ne bude. A ni tada, smrt neće znati da nas ukine…

            Milisav S. Popović