U sirotištu

– Molim Vas! Sva dokumenta! Ne samo izvještaj! – potprašena strahom od inspektorke, upravnica izjuri da nađe papirčine.

Ova ostade da sjedi – namrgođeno prelistavajući sadržaj fascikle. Najednom… osjeti viruckanje iza odškrinutih vrata.

– Šta radiš tu, dijete? – od vrha nosa se izvuče i ukaza glava djevojčice sa najzgužvanijim sarmicama od kikica.

Prvo je izgledala začuđeno što je otkrivena, potom nadureno:

– Nisam ja dijete! Ja sam mala, znaš!

Pomisli kako je preslatka.

– Šta radiš tu?

– Ništa! – uvuče ruke u džepove pantalonica – A šta ti radiš tu?

– Vršim nadzor.

– A ja sam došla da kradem.

– E pa kradi poslije… uostalom šta kradeš?

– Ne mogu poslije, jadna! Dogovorila sam se sa direktorkom Brankom da mogu da ukradem gumene bombone kada ona nije tu. Ona ode u osam da kuva kafu, ja dođem i uzmem bombone.

– Pa kako je krađa kada ona zna za to?

– Ona misli da joj kradem štapiće… nisam ja glupa, znaš. – primače joj se – … Jesi li ti teto uvijek tako nervozna?

– Uglavnom… imam anksioznost.

– Žari te dok piškiš?

– Ne… žari li tebe?

– Samo ako uđe u oči.

– Dijete… ovaj mala, moram da radim. Zar ne bi trebalo da ideš da spavaš?

– Aha, ali sam dala kukuruz debeloj Miri da spava u oba kreveta. Ona će meni sjutra da vrati čarape. Ali to je duga priča, ne mogu sad da ti objašnjavam. A šta je to angziozi?

– Uh… to ti je kad drugi misle da si umislila da te drugi plaše. Istina je da su drugi krivi zbog toga.

– Da ti nisi teto samo luda?

– Hm… možda.

– I jesi li uvijek takva bila?

– Jesam.

– Od malena?

– Od malena.

– I tvoji te zadržali?

– Da…

– Svašta… – pogleda zamišljeno put direktoricinog stola, ode, uze kesu gumi bombona, strpa šaku u usta i poče da mljacka – A mene je majka ostavila kada sam bila mala malešna. I ne znam šta sam loše uradila.

– Žao mi je… da li ovaj… da li plačeš?

– Aha… ali samo utorkom.

– Utorkom?

– Tog je dana riža. Bljak! – uze da vrti kikicu iznad lijevog uveta – Jesil li ti teto oženjena?

– Nisam… ali imam vjerenika.

– Taj će da te prevari…

– Kako znaš.

– Pa, nisi baš najljepša. Jesi vidjela kolike sike ima direktorica. Nju svi vole zbog toga. A i nervozna si. Znaš kako ljudi kažu kad su zaljubljeni da su samo u tebe zaljubljeni?

– Aha. I?

– Lažu. Zaljubiće se odmah u drugoga. Tako je meni uradio Petar, Jakša i Miljan. I onaj mali što jede sline.

– Pa, bi li se ti zaljubila ako si već zaljubljena?

– Naravno! Čim naiđe neko bolji. Ti ne bi?

– Ne, naravno!

– Kako ti teto lažeš. – unese joj se u facu – I tvoji su te baš, baš zadržali?

– DA!

– Pa šta sam ja onda Bogu zgriješila?!

– Koliko imaš godina?

– Osam… ali mogu da se pravim da imam pet – šapnu joj – Ionako ne znam sva slova. Potpuno me zbunjuju… ima isto “O” i u ćirilici i latinici?! Kako da ja znam koje je koje?! To je suludo! Da ti ne pričam o “M”… to je tek propast. A tek kad bih imala mamu i da joj kažem “mama”… kako bi ona znala zovem li je na ćirilici? Hoćeš li mi objasniti kako to druga, normalna djeca znaju? Da li si ti znala?

Usna joj zadrhti… zubima je stegnu.

– Izvini… naljutila sam te.

– Nisi dušo… – pomilova je po licu – …divna si. Izvini ti što sam bila nervozna.

– Izvinilu sam te! – naceri se dušom – A sad me usvoji!

– Ovaj… pa… znaš djevojčice…

– Ajmo ovako da se igramo… Ako te varenika bude prevario, za dva mjeseca dođi i uzmi me. Važi?

– Pa… Važi vala!

– ToOoo!!! Onda bih i ja imala slike sa mamom i ne bi sama kikice pravila!

Opet joj zubi pomognuše da se lice ne nakrivi kako ne treba.

– Teto… samo sam se šalila. Znam da to ne može. – začu Brankine korake – Moram da idem! Da me ne otkrije! Pojedi ove štapiće! Na! – uhvati tutanj.

* * *

Došla je za mjesec dana. Sa “varenikom”. Mala je bila tamo. Nije imala kikice, nije se pravila mlađa… i na ulazu od sirotišta je snimljena njihova prva fotografija. Zajednička.

Doduše, s vremena na vrijeme bi utorkom tu i tamo zaplakala… iako nije bilo riže. Anksiozna teta je znala da je utorak bio dan kada je ostavljena… pa bi i ona tu i tamo zaplakala. A i ona je sve ređe i ređe bila anksiozna.

            Uglavnom! Jedna novost! Naučila je kako se na ćirilici i latinici kaže “mama”!!! Potpuno fluentno i bez akcenta!... kao da je oduvijek tu imenicu koristila.

 

Milisav S. Popović

 

 

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.