Umotala ga je u ćebe. Samo mu je nos virio iz vunenih navoja. Krvava sjekirica bila je na podu, pored butina joj – dovolјno blizu da je u nagloj potrebi dograbi, taman daleko da je on ne vidi. Još je bilo tragova mrkog mesa na oštrici.
– Mama… – prozbori – … nije mi više hladno.
– Znam lјubavi… ali noć će biti duga.
Vatra sa ognjišta je lizala kamene guke kamina, svjetlost opet bi slaba, jer je tmina bila gušća. Soba je mirisala na vrisak jeze.
Iščekivanje.
Kad će?
– Plašiš li se? – pokuša da je pogleda u oči, ali je naslonila lice na njegov obraz, pa je samo mogao da osjeti plitko disanje.
– Nimalo vala.
– Hoće li se vratiti?
– Mislim da neće. – slaga, podvi kraj debele krpare podase.
– Jesu li druge kuće preživjele?
– Sigurno… – reče neubjedlјivo -… Ujutro ćemo svi da se okupimo kod bunara i prepričavamo kako smo se borili, i kako smo odbranili porodice.
– I nisu tako strašni, zar ne mama? – suza mu ipak izdajnički sjuri niz trepavice.
– Vala nijesu! – odmače glavu da joj vidi osmijeh. Dlanom umotanim u maramu skloni mokar trag sa njegovog nosa – Jesi vidio kako sam ih otjerala?
– Jesam! – grleno se oglasi – Baš si ga dobro udarila sjekirom! Pam! Pam!
– Ha ha! – nasmija se, a najradije bi vrištala.
– Jesi li gladan?
– Nisam! – panična pomisao da bi mogla ustati i otići od njega mu zadobova iza čuperka – Nemoj da ustaješ molim te!
– Pssst! – zagrli ga – Neću, ne brini… nemoj da se plašiš, mama je tu.
– A, a… drži li štit?
Nije morala da pogleda kroz prozor, znala je… osjećala je promaju zbog nedostatka zaštite. Nevidlјiva barijera sa činima je pukla. Uzsrdima više ništa neće smetati kada se budu vratili. Povrijedila je samo jednoga… vjerovatno mladunče. Rasjeklo joj je prsa i napravilo zjapeću ranu na ruci.
– Da. Barijera je jaka! Kao bedem! – polјubi ga u čelo – A zašto ti ne spavaš?
– Evo, sad ću… – mada, san je bio sjeverima daleko.
– Tebi će mama nešto da obeća… kada sve ovo prođe, odmah ću da zovnem onog splavara, da nas odveze odavde. Negdje na jug… tamo gdje nema Uzsrda… gdje nema demona…
– Ali splavara na rijeci nema odavno?
– O, ne brini… znam jednoga. – nije znala – On će da dođe kada mu pošalјem pismo.
– Splavari su skupi.
– Uh, ovaj nije… a i uštedjela sam neke srebranjake. (nije imala ni bakrenjak)
– Stvarno?!
– Stvarno. – baci pogled na grane što su grebale okno, mjesečina im dade neku žablјu boju – Čuvam ih u ćupu iza kuće. Ujutro ću da odem da ga iskopam.
– Idemo na jug? Stvarno, stvarno?
– Najstvarnije!
– Tamo je tata htio da nas odvede… – smrt mu je očeva i tada nakon skoro čitavog lјeta i dalјe izgledala kao neki privremeni odlazak – … Jel ti znaš tačno gdje treba da idemo?
– Baš znam tačno! – prigrli ga jače – Idemo tamo gdje ima puno limunova i narova.
– Šta je nar mama?
– Šipak… sjećaš se, jednom davno sam ti ga iskorubala. Poćuko si ga kao pile.
– Aaaa, sjećam se. – iako nije, ali ga je ubijedila da se sjeti da je slatko kao med – Mlјac! Obožavam!
– Mi ćemo da nađemo kuću gdje je dvorište sa puno narova… da ih beremo i jedemo odmah. – osjeti kako je malenom svjesnost otišla do mora, kako već budan iscrtava slike van ove kuće, van te noći sa čaprom užasa – … Ja ću da se zaposlim negdje kao švalјa, pa ću da bogatim damama šijem suknje i halјine… a ti ćeš da se igraš sa novim drugarima, i da jedeš narove.
Nešto je spolјa dopiralo. Cijuk i režanje. Ona je glas pojačala, namjerno učinila da zvuči kao radosno pojenje. Pričala mu je o suncu, musavim ustima i radosti odrastanja na mjestima gdje pristižu lađe. On je ubrzo usnio… pokrila mu je uši ćebetom, primakla sjekiricu… i naježenih očiju gledala kroz rupu u vratima. Otud se nešto gladno primicalo… lјudskog mesa gladno.
Sanjao je kako jede nar. I kako je sve puno sunca. Onda je na tren sve zastalo. Pojavilo se crnilo… i čudan bol… ali se opet hitro povuklo. Odnekud je otac došao, uzeo ga u naručje, majku zagrlio. Nebo razvukao. Vratio sunce. Spustio ruku na njeno rame, njega za nos štipnuo, pa su sve troje gledali u more… koje je bilo mnogo veće od barica oko njihove stare kuće… trošne kuće sa obronka šume. Već se bio klinja odselio.
Na drugoj strani, na javi, Mjesec se cerio. Od neke grdne rose grane su izgledale kao da su štavlјene od žablјe kože… Crne prilike, što su selo poharale – kroz prozor, vrata i dimnjak su se u njihov dom uvukle.
Iz kuće udovice se čulo dva udarca sjekiricom “tud!”, “tud!”… pa je prestalo. A onda glasno žvakanje i proždrlјivo mlјackanje. Uzsrde niko nikad nije pobijedio… demonima kada ogladne niko ne bi utekao… ali ona je odlučila drugačije; nije zgasla uz vrištanje. Čedo joj je taman usnilo. U snu i presahlo.
Umjesto u demonsku gubicu, u nar je gledalo.
Milisav S. Popović