Neke nam se riječi maze sa vazduhom čim poteknu… imamo toliko lijepih pridjeva i imenica da se izgovaraju grudima, grlo ih zagrli naknadno – kada ih treba obući glasom i pustiti drugima. Pomalo je bezobrazno što još nismo sačinili leksikon “jezikopojenja” i notnim zavještanjem ostavili rukovođenje slogovima – kako bi se biserna tradicija izgovaranja podmladila, preporodila.

Druge kulture bi sa bogastvom našeg izražavanja dosegle runski značaj… mi smo sricanje melodijskih bitova utrošili na beznačajnice. Na odbranu, žrtve i napadanje. Od žive vode smo stvorili kamenje. Na sreću, jezik nam se ne predaje.

* * *

Duša – slasno nešto što bridi na srčanim i očnim prevojima, što se drži uza se. Bježi ka suncu kada nestaneš. Lijepo ime. Sopstveno značenje. Nema pojašnjenje – a znamo za šta je, i kakva je. Kazali bi da za nju nema zamjene, da nismo spretni da sročimo dodatno značenje. Tako smo je izrekli i tu stali. No nije bilo tako… još smo nešto umjeli. Nanm smo nekad davno, u početku početaka, kao prezime joj dodali.

* * *

Nanm – nešto što duši daje duha. Esencija je proživlјenog čovjeka. Svih njegovih puteva, tragova, snova, radosti i uvreda. U nanmu je čovjekova tuga – jedini otisak kojim se raspoznaješ, razlikuješ od ostalih. Sreća je za sve jedinstveno ista. Suza je ta u kojoj počiva čovjekova suština.

No, nije ovo samo prezime duši… nanm je živa uspomena o čovjeku nakon smrti. I imala je dar da se lomlјenjem podijeli, zakine kao kolač, i nekom drugom ponudi. Onaj što je primi, u sebe će da pohrani rečnik o čovjeku iz kog se rodila. O tome kakve je kakvoće bila njegova jasnoća.

* * *

Postojao je način, ritual tačnije, kako se nanm prenosi. Polјubiš dlan, dodirneš čelo i nasloniš prste na grudi onog sa čijom bi se suštinom upleo. Ne bi se uvijek prenos uspješno izveo… nekada onaj kome želimo sebe da podarimo, nije kadar da u sebe tebe prihvati i razgori. Patnja i želјa nikada nisu mjerilo lјubavi. Zaludno je pogrešne volјeti… no, u tome smo oduvijek bili najbolјi… ili, ono bješe, najgori? Spram sebe provjeri.

Greška i odbacivanje se kolinarh nazivalo. Katra – ako bi uspjelo.

* * *

Kada se katrom nanm primi, pa uz pluća udiše… onaj što ga je prihvatio otvorio bi sebi spoznaju o svemu što sam okusio nije. Pomislio bi tuđe misli, znao šta i zbog čega mnogo toga je. Umio bi da vidi, ono što gledao nije… i najednom bi saznao kako je onaj što ode umio da samuje. Samoća se i kod duša najbolјe liječi udvoje.

Zbog iste stvari, dva različita srca bi zadrhatala… zbog jedne misli, dva svijeta se pripojila. Tako se krtost čovjekova čuvala u tuđim rebrima.

 * * *

Otud i ime – “vito rebro”. Kost što kost nije, nalična onima što nas iznutra drže, da se ne polomimo na pola i presiječemo srce. Samo što vito rebro u tebi za tebe nije… već za drugoga. Malo hrskavice i mesa da volјeno biće u prah ne prhne. Da čuvaš nanm i da imaš nešto više oslonca kada vjetar raspara sve što si izgradio za života. Jer, možeš izorditi osam anđela, plesati od sumraka do svitanja, jesti najlјepših jabuka, piti vina od drenjina i ostariti bez mučenja… u jednom trenutku će sve to biti bez značaja, jedino čemu se možeš nadati – da imaš šapat zagrlјaja, tu unutra… u ladici iza grudnog koša.

* * *

Poput galeba, što do svetionika stigne prije jata ili brodova… život ti može biti spašen od bure i iskušenja… Možda ćeš jezditi nebom rasutim zvijezdama. Duša ti može sletjeti blažena… no nanm ti neće priznati da je tvoja misija okončana. Tražiće joda, gorčine i rana. Ima nešto u tebi što neće moći da se naspava, ako ne budeš znao kako je krvariti iz vena želјa i strasti čekanja.

Nestaneš li zato što je sve bilo u redu, nestaćeš bez traga. Prestaćeš tek tako, ode spokojan. Kreneš li odavde, sa ovoga svijeta, sa suzom zbog neispunjenih snova… otvoriće se katra. Put do drugoga. Sve što ti treba jeste dlan, polјubac i čelo… pojaviće se neko da u svoje grudi spusti dio tebe kako bi postao novo cijelo. A šta ako se ne pojavi?

* * *

Taj osjećaj da ti ovo nije prvi život, i da se rastužiš najednom… da ti muzika useni čelo, da pogled utekne nekud gdje ne znaš šta je skriveno… to je nanm, moje dobro čedo. Za drugog se nije primilo, pa si se opet na Zemlјu vratio… da pamtiš u skrivalicama kako si nekad tragao za blagom i sreo milion skitnica… ni u jednoj ne našavši pravog.

Tvoje prezime je odavno dato, samo ti se koža… i ime mijenjalo.

Pitaš se da li svijet zna kako je volјeti bolјelo? Sve i da zna, zar je bitno?

Važnije je sledeće… da li ti znaš zašto si se takav rodio?

Prepun si života… pa si se ponovio.

Volјeti te onako kako ti volјeti možeš – prosto nije izvodlјivo.

 

Milisav S. Popović

 

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.

*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237