– Ma šta je s ovim sranjem? (rga po telefonu nervozno) – Alo, ne mogu sad da razgovaram, u autobusu sam…

– Ljubavi, ne ostavljaj me! – šest redova se okrenu put nje. Znatiželjne oči zaintrigirano je polizaše cijelu – onako zabundanu u jakni.

– Čuješ li.. (cijedi kroz zube i nabija zimsku kapu dublje na lice)… Ne mogu sad da razgovaram, slušalica ne radi… na spikerfonu si.

– Baš me briga! Ja ću poavetat ako se odmah ne vratiš!

– Majmune jedan… trebalo je ranije o tome da razmišljaš.

– Ti znaš da ja nikad ne razmišljam! Ti mi za to služiš! Vrati se milice moja! (poljupci počeše da iskaču sa zvučnika)

– Mlito neki, a? – baba se nagnu put nje.

– Aha (uzdahnu i podiže kapu sa lijeve obrve)… potpuni.

– Mršni to odma.

– Teško bako… evo pokušavam.

– Alo, čuješ li me?! Alo! (telefon zapaniči)

– Tu sam konju… ne viči. (primače usne bliže sitnom otvoru) Ilija, bilo je dosta. Mora ovako… gotovo je. Od sinoć sam dva puta povraćala – ali napuštam te. Posve.

– Ja sam samo od jutros osam puta umro. Okreni autobus i vrati se. Biću bolji kunem se!

– Ne vozim ja Ilija!

– Cvete moj!

– Ma batali! (okrenu se put babe) Zna da sam slaba na ekavicu.

– Uh i ja… (pomilova se po punđi) Volim kako odekuje.

– Bebo moja!

– Čuješ li, nemoj ekavicom!

– Ali reko sam “bebo”…

– E pa… ti to izgovaraš ekavicom.

– Milena?… Čuješ li me?

– Čujem te… kakvo je to komešanje? S kim si to? Jesi li to vani?

– Milena slušaj… ovo sam za tebe napisao… (iščisti grlo, pa krenu na francuskom) “Milena tes yeux sont comme un tracteur conduit par deux flaments.”

– Uh… (zabaci glavu nazad, pa se povrati) Ko ti je to napisao?

– Ja bebo.

– Ilija!

– Hm… kum, malo mi je on pomogao.

– Pa reci kumu da si mi upravo saopštio kako su mi oči kao traktor koji voze dva flamingosa.

Muk.

– Ilija… moram da idem. Slušaju svi. Zbilja, ajde… zdravo.

– Čekaj, čekaj! Milena!

– Šta ima da se kaže više?

– Biću bolji… obećavam (glas mu je cvokotao) Ja ne umijem ništa bez tebe.

– Znam. A to ne mogu više da tolerišem. Po cio dan s kumom… vas dugi vijek ništa ne preduzimaš.

– Preduzeću. (glas mu se utanji)

– Ima li išta da sam ja tebi poremetila… za sve ove godine. Nema Ilija.

– Ovaj… zapravo ima.

– Molim?

– Mislim, glupo je… ali i ti nisi savršena baš. Mislim jesi… ali… eto…

– Ispljuni Ilija! Šta sam?

– Pa hrčeš.

– Nije tačno!

– Cvete… hrčeš.

Zastade, pogleda u babu. Ova je odmjeri pa skrenu pogled uz jedno kratko “Pih!”

– Što mi nisi rekao ranije? Ti baš imaš, ono… slab san.

– Što da te budim… ne spavam… ali volim da te gledam. Tada ti nosić radi ono “hop – hop”… znaš?… kao kod hrčka.

Udahnu, ispravi se, opet udahnu pa se snuždi. Prisjeti se kako samo uz njega tako meko usni. Kako voli što joj prste u kosu uplete, pa joj uhvati vrat… kao da želi da ga zaštiti i ugrije. To je bilo dovoljno… baš dovoljno za sve.”Dobro Ilija… poslednja šansa. Vraćam se kasnije drugim autobusom.”

– To! Cvete moj… obećavam, sve ti obećavam… gaće ću odmah u mašinu… pivo ne ide pod sto… kladionica nikad više… možda vikendom samo… nema više pornića… tj. ima kad neđe odeš… razumiješ, jer mi fališ… sestru ti neću zvati “oštrokurka”… ne pred njom barem…

– Dobro Ilija. Dobro. Ajde ulazi u kuću ne pomijeći se. Čujem da si vani.

– Ovaj, ne mogu… bacio sam ključeve. Čekaću te ovdje, ispred zgrade.

– Pa što si pobogu bacio ključeve?!

– Pa, mislio sam ako te ne ubijedim da se vratiš… da ti kažem da ne mogu ući u kuću… pa da se onda vratiš. Pa da te tada ubjeđujem. Spremio sam se i da plačem, znaš. I kum isto. Zoran najgrđe plače znaš. Kad smo bili mali, vazda su nam davali para, samo da prestane.

– Ilija! Snijeg je pola metra! Idi kod kuma, odmah. Čekaj me tamo.

– Ovaj, kum je pored mene… pretpostavili smo da ćeš tako nešto predložiti. I on je bacio ključeve od svog stana.

– Majstore! (prolomi se kroz autobus) Zaustavljaj! Moram da izađem! Odmah! (pogleda u telefon nervoznih obrva) Ilija majmunčino jedna!

– Volim te cvete!

– I ja tebe! Dolazim! Aj sad mrš! (prekinu poziv i ustade hitro. Prije nego što izleće vani, povrati se i reče babi) – U pravu ste… mlito je. Nikad od njega neće biti Solunac… Ima nježne prste ko beba… opeče se na frižider… Ali je moj mlito! I voli me iako hrčem! Možda nekim ženama treba pravi muškarac… ali meni treba bezuslovna ljubav. Muško mogu postati i sama. Pobogu, imam sestru oštrokuruku! Ali je samo on u mojim očima vidio flamingose koji voze traktor. Ako to nije ljubav, onda ja ne znam šta je, baba.

            I iskoči u vijavicu.

Milisav S. Popović