U dvorištu iza zgrade, izbrazdanom šljunkovitim stazama, po kojima se odavno već kotrljaju razne kese, a šetaju naizgled isti ljudi… nekad davno rasla je topola. Bješe to gorostasno drvo, ni po čemu nalik skromnim stablima koje su komšije zasadile da mu prave društvo. Vjekovno kao druid, račvalo je nebo i zemlju oko krošnje, nakrivljenim vrhom uporno pokazujući nekud na zapad. Vjerovatno ka predjelima gdje gorštaci još zbore na vedskom, i rane ispiraju borovinom.

Naša baka bi mu svakog proljeća na dar donosila ukuvan šećer s cimetom i kojom kapi limuna… i uz krotke riječi zahvalnosti “što nas od zimskog inja zaštiti” posipala sok uz hrapave žile. Majski liker – tako smo zvali mirisnu smješu.

Kako se kvart širio, a stambeni blokovi otimali sunca – tako je i starac godinu za godinom mijenjao ljeta za pozne jeseni – usitnjavajući svoj život. A onda se, naprosto, istrošio. Blaga utekla iz skrovitih riznica.

Čak i tada, kada je drvena krv prestala da hrani lišće, ostao je tu. Nepokoleban u namjeri da odstoji i samu smrt… i tako punih petnaest narednih godina. Ni po čemu nije odavao da mu je suština usahla, i da je korjen prestao da pjeva sa zemljom. Tek kada je grom rascijepio jednu od njegovih ruka, shvatiše da je već odavno mrtav… Odlučiše da ga posijeku.

I kao da nikada nije postojao, poput heroja kog je neko na prevaru ubio, ostade u prostoru zjapeća rupa, koja je krnjila i časove narednih dana. Imali smo utisak da u pogledu ka dvorištu nešto fali našim očima… a falilo je u duši. Prekinuta legenda time, skoro pa utihnu… ostavljajući skromnu družbu omanjeg drveća koja je nekad štitila gorostasa od bočnih vjetrova. Međutim, ovaj mit nije tako lagano skliznuo u zaborav. Panj se nije dao! Bješe dovoljno snažan da se odupre oštrom alatu, i dovoljno strpljiv da sačeka jedno nježno stvorenje – koje je tek kanilo da se rodi.

Kada su mu nogice donekle ojačale, da nezgrapno potrči, vijugao je stazom pokušavjući da sustigne vršnjake… padao je češće nego što su druga djeca činila, i plakao je tiše… uz grimase, koje su drugu djecu plašile. Kada bi ustao, oslonio bi se o očeve dlanove… poput ranjenog goluba… spustio glavu i nakrivio lice… gledajući u mališane – kako od njega bježe. Njemu ništa jasno… a svijetu tako mrsko da objasni.

Vrijeme je prolazilo, a maleni je koliko – toliko rastao. Dok su djeca iz komšiluka odlazila u obdaništa, on bi ostajao u dvorištu iza zgrade. Naučio je da bez oslonca trčkara po livadi, i da traži nekog s kim bi podijelio svoju golublju mekost… i nepravednu posebnost. Ali, kutak samoće pomjerao bi se tamo kud bi maleni stvor koraknuo.

Nije prestajao da doziva i džamori… iako nije mogao da nauči da govori. Odavno je već bio prestao da plače, iako je njegovo doba sve više srastalo sa vremenom tuge. Kosica tanka, poput slabe svile, spuštala se na ramena… postajući svakim danom sve ređa.

“Zdrava” djeca su se razvijala i nalik divljim mačićima bivala sve vještija i drskija… i bježeći od njega, utekoše iz dvorišta u… pa kud drugo nego u djetinjstvo.

Iako njegove oči nisu gladovale za daljinama i noge nisu bile kadre da do njih dosegnu, dovedoše ga jednog dana do udoline sa početka priče… do ćutljivog panja.

I tako nađe svog drugara.

Propustivši jutro kad su se upoznali, bili smo svjedoci svih onih dana kada su stopala neobičnog djeteta čepila zemlju oko starca i kikotavim glasom otkrivala da se nešto divno upravo tu dešava. Dlanovi su mu uvijek bili pedalj od presječene površine drveta… mrsio je lati neke magije nad njim i smijao se razdragano kao da mu panj giliće toplu kožu na dlanovima. Spuštao bi glavu i nakrivio je kao da želi da se nasloni na jastuk, a onda bi se uozbiljio i nešto nerazumljivo panju prozborio… ovaj bi mu, kako se činilo, ubrzo, sasvim utješno odgovorio. I maleni bi se nanovo zakikotao! Svijetu ništa jasno, a njima tako milo da objasne. Kad bi ga uzeli u ruke, i odnosili od druga… naslonio bi obraz na mamina ramena i gledao u panj – onako kako mi gledamo u draga lica kada se rastajemo.

Trajalo je to tako… poput priče o dugom proljeću. Baka ga je naučila da po panju polije majski liker. Učinio je to skoro četiri puta… A onda je stigla jesen njegova života… i prije one kalendarske.

Govorili su da će poživjeti do dvadesete… umro je u dvanaestoj. Napustivši svijet bez grimase. Prstić mu je pokazivao nekud na Istok. Tamo gdje led čuva pupolj… i ljudi znaju za bolje.

Danas, kada ga rijetko ko pomene, sa prozora povremeno pogledam na rupu u kojoj je nekad počivao panj, i koju nikako da zatrpaju… Pamtim mit u kom su zlataste šake plele vazduh nad godovima i mazile koru topolinog duha… prisjetim se onih koji su ga se nekad plašili, i nisu prestali da se straše od života.

Zahvalan što si mi pokazao koliko šire tvoje dvorište od planete može biti… što si našao nekog da voliš kada nikoga tu nije bilo. Što si bio drugačiji, na najdivniji mogući način.

Počivaj u miru. Nedostaješ mi…

 Ti i tvoj panj.

Milisav S. Popović