Kad si glup, kad si uman, kad si ružan, kad si lijep, kada sve razumiješ, kada ništa ne shvataš, kada si razigran, kada si umrtvljen, kada sanjaš, kada prestaneš, ako si despot, dok si rab… kojoj god od kategorija pripadao, zajednička crta svemu nabrojanom je nevjerovatna mogućnost da se zadesiš, prosto tako.. najednom eto… usamljen. I takav nekako ostaneš. Od stijene udaljen kamen lakše izjeda kiša, a kamoli meso, kom treba sunca pažnje i jato mirisa. Čovjek je tijesto od kog se prave slana i slatka peciva tako prigodno zgodna za socijalnu konzumaciju. Mi smo sočnina. Ako prestaneš da se njime hraniš, stvrdne, okori… obezukusa. Pitanje je vremena kada će o sebe zube da polomi, ili da se od sebe samog tako gorkog otruje.

Usamljenost je uistinu bolest množine, problem mnoštva. Duševni osjećaj izolacije pojedinca koji ga zadesi kada pluta u moru drugih glava. Rotiranje u ledu kada sve oko tebe gori. Danas više nema zaštićene porodice, komune, sela, grada i države koja će ti garantovati zaklon od ove pošasti… Boli koliko ljude bezrazložno oguli patnja za prisustvom; za svilenom sponom; pa čak i za samovanjem u društvu, pod nekim bliskim. Usamljenost je nedostatak zagrljaja iznutra. Gubitak koraka tokom trčanja. Izostanak daha tokom disanja. Usamljeni ljudi su zapravo leševi sa govornom manom života.

Samoća je laka. Podnošljiva. Često izborna. Dobrovoljna. Odlučiš se na to. Odeš u pi.ku materinu, ali se otud i samovoljno vratiš. Nikada samoću ne treba podvoditi pod usamljenost! Samoća je gospođa, traži da si u gluvom prostoru, bez prisustva isparenja iz drugih tijela. Usamljenost reži i gazi kada se nalaziš okružen hiljadama ljudi. Zato je tako opasna. Lešinar je koji sisa kosti dok su lavovi još u blizini. Usamljenost je ono kako bi izgledala samoća da je na drogama.

I šta činiti? Kuda poći? Kako maći sa kože nešto što te podmazuje da isklizaš iz svijeta? Ne znam. Ne zna niko. Taj loj je tako teško sprati. Usamljenost nije poslednja stanica, već podmukli hodnik koji vodi ka grđim čudovištima. Depresija, socijalni autizam, emotivni slom, umni rusvaj… sve te to čeka ako ne ispraviš leđa i išetaš na promaju. Doduše, nije sve u tvojim rukama. Obaveza je sviju nas (svijeta) da pomognu pojedincu da iz podruma izađe. Ta se vrata teško miču snagom usamljenih mišića. Neophodne su ruke i ruke, ali i pogledi iz tuđih glava puni razumijevanja. No, rijetki su takvi koji prepoznaju vapaje iza zaključanih vilica. U školama se djeca ne uče kako da rukicom zadrže klizav dlan druga ili drugarice.

A nije da nismo dizajnirani za tako nešto. U krajnjem, toplokrvne smo životinje. Pogledajte samo pingvine. Osjete oni kada im rođak potone i nešto zakljunavi sa strane. Čim jednog od njih namirišu da pati od usamljenosti, pojavi se gomila i okruže ga u stiskavcu. Urone glave, griju se stomacima i tako stoje pridržavajući ga bez zvuka – dijeleći toplinu i ritmove srca. Neki se u početku opiru, ali se vrlo brzo smire. Jer pingvini ne posustaju u odluci da pingvinu pomognu. Neće otići ni ribu da love, ni snijeg da ližu, izdržaće glad i žeđ… sve dok ne osjete damar onako kako treba da damara. I nekoliko narednih dana ga neće puštati da lunja sam, sve dok ne budu sigurni da se oporavio i da je zbilja… integrisan (suva riječ, ali jasna).

Znam da bi zvučalo smiješno, i vjerovatno suludo da tako nešto čine ljudi, posebno mi na Balkanu… ali, stid bi puhnuo za tren, kada bi umjeli da nešto slično uradimo onima koje prepoznamo. Grliš dok ga ne prođe, grliš dok usamljenost ne izlapi. Ne voli ona dodire, ne voli istinu da malo zapravo treba da izađe.

A znate li šta je jedno pleme činilo prije nego što se civilizovalo? Nisu umjeli da uspostave dijagnozu, niti da nađu trave protiv usamljenosti… ali bi odmah reagovali da „oboljelog“ spasu. Tako što bi uzeli ćebad, zalegli pored njega i čekali… čekali… pa i dočekali. Zapravo su smatrali da će tako „ipsija“ (bolest) da se raširi po svima njima i eventualno oslabi. Nudili su joj više duša da čopli, misleći da će prije da se zasiti. Bili su spremni da preuzmu težinu koja se ne vidi, smjeste na ramena iako ne znaju šta se u tovaru nalazi. I znate šta… bili su vrlo, vrlo uspješni! Liječili su svoje ljude od usamljenosti. Jeste, danas ih nema, nestali su… ali su vjerovatno u tom momentu svi oči sklopili, i prestali da postoje zajedno… nikako sami. Smrt bez usamljenosti zapravo na smrt i ne naliči.

Ja ti nešto nemam pingvina. Ali imam ćebadi. Pa eto… svrati.

Milisav S. Popović