Krajem oka je propratio tuđa čuđenja. Čaprom osjetio njihovo uzmicanje.

Dah plitak, korak težak i brz. Kao u ranjena lava što zaobilazi druge lavove.

            Stezala ga je u grlu guka od sabijena plača… hitro pulsiranje niz vratne žile, i nakostriješene dlačice sa ploče prvog pršljena. Onog koji oblake snova sa tabanima vezuje. E, te su mu dlake bile ustrašene.

            Pritiskalo ga u prelazu ka grudima i opominjalo sa navučenom zavjesom: “dosta je!”, “dosta je!”.

            Samom sebi slaba predstava, bez publike… a teatar pohaban od generalnih proba… i loše improvizacije. Kako interpretirati život bez scenarija… još gore, kako bez hrane?

U prolaznicima je vidio odjek prisustva i kojekakvog smisla… u njemu ga više nema.

Micao se užurbano, pokušavajući da ne dohvati nikoga… ali su ramena doticala leđa, ona što su nosila bolje živote. Nešto od preostale širine koja mu je sada otežavala bježanje. Pa bi se ukosio, ne mijenjajući pravac… i nastavio da grabi. Do završnice.

Još malo do šina… još malo.

 Sve, sve što je pokušao – sve je pošlo u besmisao. Kičma se navikla na padove, pa više ne može da se uspravi – a da ne zaboli u pupak srca i sve one istočne čakre… što su mu davno crkle, a bile su nekad ljubičaste.

Kakva sam ja propalica!

Čudno kako jedan dan, tek tako, umije da postane onaj sudnji… završni. A da ujedno bude utorak, kad ujutro svježe obrijan i ispeglan odeš da se konačno ostvariš.

Misao da više razmišljanju nema mjesta, da nada ne dolazi po njega (kao da je ikada i valjano svratila) – usklijala je uz svaku kosku unutar ozlojađenog mesa.

I jaknu je raskopčao, pa je svukao sa sebe… na trotoar je u hodu ispustio.

Neće proći mnogo, neki jadnik će naići, i biće zahvalan što mu nebo gunjče preporuči. Nije do neba jadniče. Taj neće znati kakvu je muku držala skopčanu dok se nije otela kontroli i pokuljala vani.

Drugi su se snašli… drugi su uspjeli.

 A on nije.

E to je ono što boli.

Kad učiš kako da živiš dok živiš – zbilja boli. Gori, dok te ne sagori.

Pamet ne pomaže… Ljubavi malo… Znanje nepotrebno… uskislo. Nisam umio da se snađem!

Nisam.

 Približavao se nadvožnjaku… još pedesetak koraka, pa će moći uzbrdo… dalje od svih tih pogleda. Neobično je to saznanje da drugi osjećaju kada neko odluči da se okonča… Odor samoubice, činilo mu se, štipa očiglednije od smrada ubice.

“Nažalost… niste prošli.” – rečenica sa usana ljubazne žene.

Rečenica koja je prelomila i onu zadnju granu što je umjela da stoji.

Nekada finoća krvnički pokosi. “Nažalost… niste prošli.”

Da je znala, bi li mi je saopštila? Naravno da bi. Obzirnost nije njena uloga! Samo je ljubazna.

 Još jedna od milion zabrana što je okusi… a svaka se u jednu veću slijepila… i horski izdrala: “dalje nećeš moći!”.

Ispeo se do rampe, preskočio smiješnu barikadu… tek letvica na putu ka kraju.

Neko bi trebalo da makar baci petardu… – pomisli jadno.

A odonud, sa vrha zapadanog pravca, kretala se kompozicija – teretna, sa lokomotivom glasne ružnoće i uljanog bazda… Kotur na kopču, gvožđe o gvožđu, reži i laje mehanička guja… taman da pod njom okuša nesreću.

Naravno, oglasila se sirena… no, jeste li znali, da više naroda strada od vozova nego od lavova? Tako da lokomotivu nije bila briga… još jedna manijakalna žrtva što se sa životom nije sprijateljila. Prosto da zasviram, prije nego ga progutam.

Možda kap od sekunde, tek lat prije udara… ugleda na šini, podno čučnutih stopala, puža sa istaknutim prugama. Zebra Nerite?! Šta ti radiš ovdje? Tebi treba voda… poluslana. Šta ćeš ti na šinama… na kopnu… na svemu si pogrešnom sada!

 Kao i on tada…

Shvati… Pogled skrenu u stranu. Kap od sekunde se otegla… Nije više bilo vremena. Zagleda se u ogromni nos voza. Hitro se uspravi, stade iznad puža, da ga zaštiti… zategnu leđa i ramena… iskosi obrve, išapnu… “Bilo je dosta!”… te lakat istaknu, da njime lokomotivu dočeka!

Kako je samo puklo! Kao milion petardi iz devet paklenih kazana!

Voz silno zabrunda. Izvi se na nekoliko mjesta, kao stonoga. Iskočiše teretna kola.

Lokomotiva raspukla, pa se raspala… grmljavina se izvikala, pa uminula, u šištanje pretvorila.

Krvavog lakta, sa pužem na noktu palca, izađe iz oblaka prašine i krenu na drugu stranu nadvožnjaka – ode odatle, ode još dalje… nasmijan.

* * *

Kada nastupi promaja… i nema zaklona, litica je okosnica. I najužasnije laka završnica… Mnogo, mnogo je pravih života na pogrešnim mjestima.

Samo je prijatelju, ova poluslana teritorija sa prirodnim ti ambijentom zamijenjena.

Sve je do”pripadanja”, do mjesta tvorbe glagola života… sve je do čitanja kompasa.

Ne lomi kičmu oblaku snova, uništićeš pravac tabanima.

Preslovi svakodnevna samoubistva u jedno konačno ubistvo vozova.

 

Milisav S. Popović