Postoji to mjesto. Od urlika i kazne. Sablasnog naziva. Sakralno. Gdje ništa što je od kosti ne može da istraje. Ne priziva se. Ne promišlјa se. Nešto iz krvi šapće – „kloni ga se“. Rijetki se njime bave. Ukleto i drevno. Staro koliko i svijet, a možda i od njega starije. Kompozitori i slikari pokušavaju da ga taknu. Na svoje načine da ga svedu i preture. Budale se samo upletu. Izgule sa mesa sopstvene talente. Ne postoje note, nema boja koje bi ga zauzdale. To tamo se ne dodiruje. Posebno od njega pate pisci, naročito oni koji su odmakli u stvaranju, pa zapnu – ne umiju da se sa slova maknu… odu tamo gdje se ne ide, i stanu u red. Ostanu da čekaju. Misle da će pišući o njemu da se nanovo proslave. Kao da ne znaju da otud nema povratka… Sve što napišu bude ništa drugo do zapis o trabunjanju. Govorimo o Paklu… i o jednom koji je bio, pa se vratio.

Znate, u mnogim religijama kruže priče o Sjenohodaču – biću koje se hranilo snovima, ujedno ih rasipajući – natirući slad po očima vascijelog lјudstva. Kažu da je toliko moćan, da svaki put, čim usnimo – ustvari malo umremo, tek malko, ali dovolјno da vidimo kakvi svjetovi nakon ovog postoje… A uz pomoć onoga što snivamo pružamo građu da se univerzum širi i nastavi sa trajanjem. Što za noć izgradimo bude dovolјno za nekoliko sazvježđa. Kad se umorimo On dopusti da se probudimo i nastavimo sa našim obavezama. Sve dok opet ne odemo na počinak.

Nešto se međutim ne zna. Sjenohodač, stvorenje kadro da ublaži smrt, u svetim knjigama se predstavlјa kao mlađi brat upravitelјa Pakla (Satane, Lucifera, Bafometa… izaberite ime kako vam drago). Istodobno, nije baš poznato da braća nisu bila u dobrim odnosima – mahom zbog Luciferove lјubomore spram Mefista. Jer ovaj nije bio izložen sumpornim isparenjima i vječnim noćima, već živješe negdje na pola puta od Jezera suza pa do Mjeseca. Eh, da… upravitelјu snova pravo ime bijaše Mefisto – a jedno od njegovih značenja Pjeskoviti pretvarač.

No, koliko god bi bilo intrigantno pročeprkati po rodoslovu familije đavola – slično nećemo učiniti. Želјa mi je da prenesem priču, koja se desila  jedne naočite noći u ognjenim dubinama užasa.

* * *

Po povratku sa žetve slatkih nada, Mefisto shvati da je ostao bez magičnog rekvizita. Vrećica sa pijeskom snova bješe ukradena! Tako se zbilo da najednom cio svijet nije mogao da usni. Tragao je i tragao za lopovom, i na kraju ga tragovi odvukli do carstva podno naših nogu.

Satana ga dočeka srdita pogleda. Ne prozbori ništa ali dozvoli Pjeskovitom pretvaraču da istraži krugove Pakla. Ispostavi se da je zbilјa jedan oholi demon, sa činom generala, oteo moćni torbak.

Kao što je red nalagao Satana naredi svom visokopostavlјenom vojniku da se hitno ukaže. Ali, po paklenoj pravdi, demon je imao prava da zatraži suđenje dvobojem… i da ono što je ukrao, ako pobijedi, svojim i učini.

Bijaše stvor gadno gadan, u svojoj snazi ohol i golemo ogroman. Bio je ubijeđen da će da pobijedi.

U slučaju da izgubi, Mefisto ne bi samo položio svoje postojanje Paklu, već bi i sjenohodačke vještine morao predati demonu nižeg ranga… Nebesa i Zemlјa su se tog trena zatresla. Šta je sve moglo da se dogodi. Na sreću, Sjenohodač bi okretniji i lakši. Zbaci stvora, probode ga njegovim rogovima… povrati kesicu i pogleda put trona. Očekivao je Sataninu odluku i pozdrav. Želio je da se šarada što prije okonča i da napusti taj svijet što na bol i krv zaudara.

Princ tame pucnu noktima. Ukaza se vrišteći kazan. Ubaci lopova unutra. Nek se kuva za sva vremena naredna.

Kako je megdan posmatralo cijelo carstvo, đavolima ne bi pravo da jedan od njih strada od ruke jednog što je svratio „odvani“.

Skupiše se oko Mefista i rekoše mu u glas „U Paklu ostaješ! Među nama ćeš da budeš!“.

Satana samo potvrdno klimnu na tu prevaru. Sjenohodač pokuša nešto, uvuče ruku u kesicu… ali se zaustavi.

„Ovdje tvoje magije ne pomažu. Zar ne brate?“.

Uspravi se, izvuče ruku. Uzdahnu, pa sasvim tiho reče:

„Dobro, kako želite… Samo da znate, zadržite li me ovdje, među ognjem, zakinuću vam mogućnost da sanjate.“

Legije Podzemlјa počeše grohotom da se smiju.

„A šta mi to sanjamo brate? Reci nam, pa da se zabrinemo? Šta nam možeš oteti a da nam već nije oteto? I šta to ti imaš, a da nam je u Paklu potrebno?“ – naceri se Satana i isuče mač vatreni.

Tada je Mefisto, glasom još tišim, rekao nešto kratko… i učinio da Pakao zanijemi.

U trenu svaki demon ućuta.

Poviše glave… klonuše rogovi.

I Satana bijesno graknu, pa se izmače.  

Razmače se gomila. Legije  u ropac padoše.

Pokazaše mu kuda da prođe dalјe, ka svijetu izvan te sumporne postaje.

I tako, Mefisto ode…  

Princ za njim dugo gledaše… podignutog mača, ali bez vatre.

U mislima mu odzvanjahu bratove riječi:

                                                     „Uzeću vam san o Raju.

Milisav S. Popović