Divnog dana. Nebo jasno, ko svježe oprana čarapa. Livade meke i sočninom zabujale. Vrapci zabrundali, golubovi se zgužvali po krovova i krišom kucakaju na telefone… da lјudi ne bi doznali da im kradu internet. Jer, lјudi zbog toga danas ubijaju, ako niste znali. A tamo, nekoliko kilometara dalјe, rasprsila se dalјina… Rijeka se udeblјala od pritoka te tromo galila preko grebena. Malo uzvodno nalazio se veći slap, pa je i šum od njega topio u lijeni san okolinu. Dabar, kornjača i bodlјikavo prase zalegli na jednoj humčici na lijevoj obali. Omamilo ih ljeto, pa su drugari tiho mlјacakali po struk trave i razmišlјali o ničemu. Raskebečili se i pustili suncu da im popuni toplotom rupe podno pazuha. Taman da zaspu, kad odnekud zazuja neko zujanje.

Dabar iškilјi pogled kroz uzan prorez. Prvo je pomislio da ga je vrelina ukvasila, pa izbeči bolјe. Ali, ne bi varka… o, ne nikako! Sa donjeg toka rijeke se približavala riba. Sve bi bilo u redu, da je bila u vodi, ali… Zakačena za balon, držaše mali ventilator i navijaše ga onako kako bi podesila pravac. Riba koja leti?! Sanjam!

– Ahoj vi! – manu repnim perajem.

Dabar pogleda u prase. Ovome bala krenu niz njušku. Još bunovan, pride.

– Ovaj… ahoj i tebi. – kornjača se pridiže.

– Divan dan… – riba se nakezi i smanji brzinu ventlatora na jedinicu; sad je lebdjela u krugu iznad njihovih glava – … Može li mi ko od vas lјubazne gospode reći da li je greben blizu?

– Odma tamo… – dabar pokaza prstom ulijevo nagore, ne skidajući pogled sa čudne prilike i crvenog balona – … Nego… od kad pastrmke lete?

Riba skinu naočare, podiže obrvu i pošire iscijedi: – Losos tačnije. Pastrmke su ćurke. Slatkovodne.

– Izvinjavamo se. – prase dodade kriveći vrat – Možemo li da pitamo kuda ste naumili gospon Losose?

– Idem da nađem lјubu! – zaklepeta, umalo mu ventilator ne ispade – Hoću da se ženim! Ako me instikt ne vara, mrestilište bi trebalo da bude odmah iza grebena.

– Jeste, tamo je… već pristižu…hm… drugi. – dabar začešlјa čupke iza ušiju – … Nego, zašto ne idete kao i ostali?, pješke, mislim, plivajući?

– Zato što nisam budala, i zato što sam prihvatio Spiralizam? – polјubi peraje, prošaputa nešto u brk i posvećeno uperi put neba.

– Ha?

– A vi ne znate? Pff… Sada ću vam objasniti. Elem, sve životinje na ovom svijetu, liše lososa i… i vas (pogleda u kornjaču) tako lagano dođu do načina da se pare. Neka sila, zovite je Bog ako hoćete, uredio je to tako jednostavno. Ali ne i za nas. Cjelokupna fauna zna dogi stajl, a mi?… Nama je sve zagovna. Provedemo život u okeanima… daleko, daleko odavde. I onda nam jednog dana kvrcne, pa se svi uđuturimo i zaletimo na put da bi stigli do rijeka i potoka gdje nas čekaju ženke. Mnogi uginu na samom putu. A kad se približe, moraju da preskaču sitne slapove i naskaču na sledeću kaskadu. Ko to još čini!? Niko, odmah da vam kažem. Samo lososi. A onda, ako kojim slučajem preživimo grizlije što nas šapama klepaju i zamasima bacaju na obalu… onda tek tada uplovimo u mirnu, plitku vodu, gdje konačno možemo da vodimo lјubav. Iscrplјeni i nikakvi… ali vodimo lјubav. Što neumitno dovodi do smrti. Tek što skineš mrak, pojede te mrak. E, draga moja gospodo, ja sam rekao “jok!” tome. Odbio sam neumitnost kružnog ciklusa, i prihvatio Spiralizam. Uvijek postoji način… Samo jedan iskorak iz kruga. Samo jedan. Sad evo imam balon, ventilator i lagano jezdim ka mrestilištu… bez umora i opasnosti. A kad stignem… mmm… samo ću vam ovo reći, ako ću i da umrem, neće to biti zbog jednog puta (namignu).

– Samo da vas pitam… – kornjača zainteresovano – …što ste ono rekli i “mi”?

– Pa, koliko znam i vi lunjate po stotinama kilometara naokolo da bi našli ženku? I onda se zadovolјite sa bilo kakvom… samo kad je nađete. Oklop vam ometa izbor, rekao bih.

– Ovaj… jeste…

– Možda snaga klade valјa, možda pamet vlada… ali dovitlјivi kar… hm… vodi lјubav.

Uuuh! – udahnu široko – osjećam im miris. Blizu su. Stižem lјubavi moja! Mac, mac! – odvrnu na dvojku i odzuja do grebena.

Kornjača je ćutala koji tren, a onda izvuče otvarač za konzervu iz džepa te krenu da sebi reže oklop… Dabar i bodlјikavi skočiše da ga spriječe: “Neka Kele, ne budi lud! Baci to!”

– Pušćajte me odavde! (vrišti) Neću više ovako!

* * *

Šta ovo naučismo danas? Ne znam tačno… nešto oko parenja lososa. Ali znam da si tamo negdje i da si isto čorutavo budalasta kao ja. Dobro, mnogo slađa… ali budala. Nadam se da razgovaraš sa životinjama?,jer ja – aha. Uvalјah se u čekanju, a ni ti bome nisi od elana. Nikako da se nađemo iza grebena, a ovo mrestilište gdje smo sada – prepuno krapova i somova. Nakači više te balone oko struka i kreni put amo! Uzmi, ako treba, i dva ventilatora. Samo mrtve ribe plove nizvodno, i samo su kornjačama privlačne kornjače. Ja bih tebe, avetinjo! Da te pokazujem vrapcima i tražim od golubova da nas slikaju telefonima. I vidi nešto, kad te nađem… odmah ću da te stegnem. Pa ću da te zamolim da mi pozajmiš polјubac uz poruku “momentalno vraćam uz duplo plaćanje!”. A ti budi faca, pa se zalјubi ko ovca (iako je fraza otrcana). Volim spiralizam, jer je krug dosadan. Fali mi iskorak… da prestanem da dišem od prepunog osjećaja… i da sa tobom tečno pričam namigajima. Jer, vidi nešto, imam taj kotrlјaj… kada me život patosira ne ustajem ti odmah. Otkotrlјam se nekoliko puta, okrenem na leđa, pa onda gledam u sazvježđa… nudim ti mjesto do prozora… sa lijeve strane grudnog koša. Na natkasni ti držim san bez oklopa i svježe oprane čarape za šetnju po oblacima.

Milisav S. Popović