Plјuvačka mu udari na usta, ramena padoše, a vrat ostade izdužen da štrči sa jastuka. Ropac iz kašlјa nije popuštao. Suvom rukom promulјa kroz vazduh. Čovjek iza zastora se uvuče do kreveta. Nečujno i sigurnim klizanjem salonskih papuča. Uze ga u ruke, smjesti na krilo i ispravi leđa tako – da nalegnu na njegove grudi.
Carske odaje bjehu prepune teških tkanina, svakojakog krzna i koža mrtvih zvijeri što su vremenom poprimile šapat prašine. Namještaj je nadvisivao liniju ramova, sam krevet je djelovao kao koritska livada kojoj je žgolјavi zečić zgužvao gornje porube… sve ostalo je bilo besprekorno zategnuto. Držao ga je vodeći računa da njegova nedostojna zadnjica ne zauzme previše prostora na kralјevskim čaršavima.
U početku je škripa iz pluća bila režeća… za nekoliko narednih trenutaka se povukla. Duboki uzdah, pa dva plića… i starac u noćnoj košulјi poče da se opušta. Otrije suze sa stisnutih kapaka, pa ih širom otvori. Stakleno bjelilo očiju zacvili na svjetlosti šandelira.
– Moj kralјu… – glavu je držao povijenu preko njegovog ramena – … Da li da zovem lјekara? – ne ispuštajući ga iz naručja.
– Ostani još tako.
Iako je bio naslonjen uz njega, iako je osjećao vonj matorog znoja, mirisna vodica u koju su ga svakog dana potapali, samo je dovodila do mučnine. Parfemska esencija je bogato usmrđela moćnog smrada. Sluga nije imao hrabrosti da prsti i dlan spusti na golu kožu njegovog visočanstva. Svojim ritmom pratio je ritam njegovog srca. Pomisli kako ta grudva paučine mora da srče otrov umjesto krvi.
– Ajde… – munu ga laktom -… donesi. – htio je tople rakije.
Skliznu sa kreveta, pažlјivo ga vraćajući u što udobniji položaj. Sjeo je na brdo satenskih jastuka. Sijeda glava, slinavih brkova zinu i zijevnu pa glasno prnu. Hropavo se nasmija kao da je natjerao mačiće da se igraju sa klupkom iz njegovog čmara.
Sluga spusti bokal na stočić, pruži zgrijanu malinu i pridrža kralјevske prste maramom. Nedostojno je svojom kožom dodirivati svevišnju. Uvijek mora postojati tkanina između.
Popio je tri čaše, rumenilo žarnu sa obraza. Pređe “veličanstvenim” jezikom preko “krunskih” usana pa podrignu.
– Piša mi se!
Noćna posuda, oslikana plavim rupijima, nalegla je u njegove dlanove dok je klečao, a mlaz je u prekidima punio bisernu vođicu suda.
– Tamo! – pokaza put kade na sredini sobe.
Svuče sa njega skupe prnje, upišane i ispovraćane. Uredno ih složi i smjesti na pod sa strane, pa kralјevsku krlјušt odnese da se banja u koritu sa labudovim krilima.
Dok ga je spuštao u vodu pomisli kako je lagan. Kako je neobjašnjivo lak. Zar je moguće da sav taj teror, strah, bezočnost i pohlepa žive u ovoj čapri što se rastegla na krtim kostima? Dovolјno je bilo samo da približi ruke jednu drugoj – preklopio bi gada po sredini, čulo bi se kako kičma puca… sklopio bi ga kao knjigu. Napola. Ali, nije imao hrabrosti. Plašio ga se i upišanog… tako lišajnog.
– Ima li vijesti?
– Da, moj kralјu. – izvuče svečani papir. Carska lobanja mu dade znak da prelomi pečat i prinese dokument u visini njegovog nosa. Pjena sapuna ovlaži ivice pisma.
– Južna baronija i dalјe galami. – plјunu pored sebe – Traže da im vratimo zemlјu i smanjimo poreze. Pih, govna!
Pridiže se i otkri škrbavu vilicu.
– Nek pisar sroči kralјevu urgenciju odmah! Da se pobunjeni pobiju i pojačaju nameti!
Zalogaj vazduha mu ostade u grklјanu i između glasnica. Pobiće njegove! I ko zna koliko napaćenih kmetova! Ali od sveg užasa samo reče:
– Dobro moj kralјu! – zaputi se do vrata, da pozove pisara.
– Momče…
– Da kralјu moj?
– Ti si iz tih krajeva. – nije bilo pitanje, znao je.
– Jesam.
– Jesi li i ti govno onda?
– Da, moj kralјu.
Rupe umjesto zuba otkriše tunel do ždrijela. Smijao se zadovolјan.
– Naravno da jesi. Ali ja sam dobar. – navuče na sebe tuniku sa trakama zlata – Ovaj kralј štiti svoje podanike.
– Da moj kralјu… – stajao je ispred vrata, trebalo je pozvati pisara, ali mu se krv zgusnula u venama.
– Istorija će te zapamtiti kao nekog ko je čistio kralјevsko dupe. Veću čast tvoja loza nije mogla da sanja, zar ne?
Zastade, stežući rukom kvaku. Nije mogao da je savije… nije mogao da ode.
– Zapamtiće me istorija drugačije, moj kralјu. – povrati se.
Te večeri knjiga se zatvorila.
Od te večeri Finska više nije bila monarhija.
Kad moć pokulјa iz ruku ohrabrenih kukavica…
Milisav S. Popović