Nisu ni sve klanice iste. Postoje one koje jednostavno prikolјu, raščereče pa raskomadaju… tamo se vrši klasično „mašiniranje“ stoke. A tu su i one sasvim druge, one najbolјe – koje ugnjetavaju stvorenja da bi meso bilo izdašnije. Sve se radi ručno. Preciznim postupkom. Dijabolično suptilno. Podrazumijeva sledeće:

            Tek rođeno tele smješta se u usku drvenu skalameriju. Nalik koritu. Ni tako taze ispilјenom žgepčetu ne dopušta se prilika da ustane, da se makar na minut opre o noge. Utvrđeno je, naime, da hodanjem meso postaje žilavije. Da bi se to izbjeglo, telad se drže zgučena u modifikovanim sanducima. Sabijena. Istina, postoji otvor. Tačnije dva: jedan za uklanjanje fekalija, drugi za dojenje. Dojilice su zapravo sprave u kojima se servira nešto nalik mlijeku, ali hemijski korigovana tvar obogaćena suplementima kako bi tele što brže napredovalo i što prije došlo pred gladna usta bogatih perverznjaka… dilјem globusa.

            Meso sa rbata takvih telaca je izuzetno sočno. Obična teletina u odnosu na ovo ima ukus opanka. Makar tako tvrde oni što imaju para i  dovolјno obijesti da žvaću uzgoj iz korita. Postoje „kušači“ – posebna kategorija eksperata – koja dodiruje vrele komade tek iscijepanog života i samo na osnovu damara mogu da osjete mekoću i kakvoću komada. Tek pošto oni odrade svoje, meso zasluži etiketu „A“ i sprema se za prodaju na najzahtjevnijim tržištima. Gurmani i šefovi kuhinja  ovaj delikates zovu „blistavi sok prerije“. Da ne pomislite, ne jede se cijelo tele… U „blistavi sok“ spadaju samo određeni djelovi: bubrežnjak, potrbušnica, but, frikado, šol, velika i mala ruža, ali kolјenica nikako. Kažu da nije dovolјno savršena. Vjerujem njihovim slinavim nosevima… iako vjerovatno moja selјačka usta ne bi osjetila razliku. Ono što je zanimlјivo – iskidani djelovi se drže u krvi jagnjadi nekoliko dana, kako bi krtina sazrela i dobila neophodne atribute soka. Ovdje ćemo zastati… dosta je bilo užasa. Da čujete sada šta su neki ludi Brazilci uradili.

            Upali su u postrojenje gdje se slična procedura vrši. Razvalili sanduke i oteli tridesetak teladi. Utekli u neke vrleti gdje ih niko ne mogaše naći i pustiše mlohavo potomstvo po livadi. Kako su u pitanju zaštitnici prava životinja, odlučili su da sve što potom uslijedi snime kamerama. Nadali su se oporavku i veselom trku kitnjastih repova. Avaj. Ništa što je uslijedilo nije bilo da valјa… Telci nisu bili stariji od tri mjeseca. Glave su im padale zbog nerazvijenih vratova. Nevjerovatno uplašeni od svjetlosti dana i širine prostora. Teško su disali. Nisu umjeli da ustanu, nisu znali kako se pase. Ali ono što je bilo najneočekivanije, bili su prestravlјeni od ostalih zdravih teladi kao i od krava, što su htjele da ih lizanjem umajče. Utekli bi da im zglobovi nisu urasli. Samo bi vratovima neprirodno zaklimali… te se u bolu panike prevrtali. I vrištali bi. Zbilјa vrištali… jer to što im je iz grla izlazilo nije ličilo na mukanje normalnih teladi. Smirilo bi se samo kada bi ih u neku mračnu prostoriju spustili, i tijela pritisli daskama. Tako su navikli. Rođeni u svijetu u kom su samo za grčenje znali. A potom bi umirali… jer nisu bez dojilica znali kako se najesti. Niti jedno od spašenih telaca se nije okuražilo da posrka vode, pokuša da ustane ili da naprosto nastavi da bude. Oči su sklanjali od sunčeve sjene, klimajući lijepe glave na vratovima pršlјenova slabih. Za druge se više niko nije usudio da ih izbavi.

            Svi mi živimo u koritima. Bez obzira koliko mali ili neopisivo moćan bio čovječe. Razlika između grčeva je neznatna… nema zdravih zglobova, nema pravih vratova. Klanica je svuda… i sve je klanica. I da ti neko naglo dozvoli slobodu van sistema, vrišteći bi grebao po daskama da te vrate nazad. Tako nas sočno izlagaše da  su istorija i ratovi dokaz težnji da budemo slobodni. Narodi se od pamtivjeka bore da budu zatočeni na najnepodnošlјiviji način. Sve dok mu odvoze fekalije i doturaju hranu kroz dojilice – niko neće postavlјati pitanje.

            Jednog dana, kad sve ovo postane ništa… jer sve zarđa; i kada ti pred njuškom pukne svijet bez kutija – zasmetaće ti sva ta zelena širina. Meso je naučilo da bude mlohava mekšina. Plašiće te svako ko je zdravo žilav.

            Mi smo blistavi sok prerije za nečija krvožedna usta… Takvi su bili naši praoci… takva će biti sva naša djeca.

                                               

 Milisav S. Popović