Dobri moji, sjećate li se naših razgovora o florotipiji – o tihim, botaničkim alegorijama? Kada smo u karakterima ljudi prepoznavali čemprese, mahovinu, suncokrete, maline…
Danas, mijenjamo registar. Prelazimo iz bilja u svijet životinja. U novu disciplinu koju ćemo nazvati “faunotipija” (što da ne, neka joj to i bude zvanični termin). Ranije smo posmatrali kakve duše niču iz travki, drveća, cvijeća… ajde da pogledamo kakve istine zovu iz perja i krzna.
Majka koja glumi smrt
Killdeer – ptica čudnog imena, još čudnijeg glasa i najčudesnijeg ponašanja. Ime joj zvuči kao prijetnja: “kill – deer!” (“ubiti jelena”). Međutim, niti je ubica ni jelenska sablast. U pitanju je ptica ravnica, močvara i otvorenih staništa, sa prugama preko grudi i krikom koji odjekuje polimelodičnim zvonima uzbune (neki će reći da zvuči prijatno, drugi – da oponaša jeku). Kada bismo joj dali ime, možda bi se zvala “vičući vivak”, ili “krikavka iz trske”. Jer, u našem jeziku ne postoji uhodan i jedinstven prevod za “killdeer” – ne živi (nema je) na Balkanu, već je samotrpeljiva prekookeanska stanarica, rasprostranjena u nekim oblastima Sjeverne Amerike. Pripada porodici čigri i vivaka (otud naša sloboda da je “imentujemo” – što bi rekli Štedimljani).
No, njeno najdublje svojstvo ne tinja ni u pjesmi ni u izuzetno hitrom plesu leta.
Osobenost počiva u reakciji ženke kada se uljez približi gnijezdu.
Tada, bez zadrške, izranja iz trave, pada ispred došljaka i kreće da šepa. Krilo vuče po zemlji, kao da je slomljeno. Glumi bol, sapliće se, pada, pokušava da poleti, ali ne uspijeva. Sve u njoj i na njoj čini da izgleda ranjeno, slomljeno, napušteno. I dok to radi, nesvjesnog te uporno udaljava od mjesta gdje su joj mladunci.
Aj jedan brzi rezime: „Broken-wing display” – prikazivanje „slomljenog krila” je jedini vid mimikrijske kamuflaže opisan u zoo – biheviorizmu. Jedini.
Kad se predator (ili čovjek) približi gnijezdu koje se obično nalazi na otvorenom (skoro uvijek bez ikakvog zaklona), ptica glumi da je teško povrijeđena i da je lak zalogaj.
I ne… nije tek pantomima. Već riskantna, gotovo očajnička predstava. Nema straha da je neko zaista uhvati – ići će toliko daleko da će se saplesti o noge (šape) pridošlice.
Glumi. Podražava. Ne zna da li će preživjeti. Svejedno: izvodi prizor.
Tek kada procijeni da je dovoljno udaljila “opasnika” od gnijezda – prhne u vazduh i napravi veliki luk… da i time stavi do znanja da se tu više ne vraća.
A vratiće se mladima… samo da preživi predstavu.
Veliki planovi vjeverica
Onda, tu su one – nervozne, milih obraščića, kitnjaste, kao da im repovi misle umjesto glave. Ako je killdeer slika majčinske žrtve, vjeverica je karikatura opsesivne organizacije. Kao malo koja životinja.
U jesen, proljeće, ljeto… ona zatrpava. I zatrpava. I zatrpava. Sve što stigne. Lješnike, žireve, bobice… pod zemlju, ispod lišća, potura u šupljine, podvlači ispod korijenja. Stvara zalihe kao da dolazi kraj svijeta, kao da će zima trajati tri života. Krije ih u pravilnim razmacima – kad obavi posao, osvrne se i dobro zagleda kakve i kuda je sve leje posadila… pa onda blene dugo i kreira (tobožnje) mentalne mape. No, kako će se ispostaviti – vjeverice i nemaju neko pamćenje. Sav taj posao, često bude uzaludna rabota opsesivne riđe rabote.
Čak i zečevi, koji umiju da ušetaju u jazbinu da se zgriju o lijino krzno, posjeduju bolji memorijski integritet. Čak i oni! A liježu uz krvnika (svaka paralela sa modernim brakovima je slučajna).
Šta je onda to? Samo dokaz da priroda posjeduje perfidni smisao za ironiju. Jer nauka potvrđuje: do 80% vjeveričjih (vjeveričkih?) zaliha biva u potpunosti zaboravljeno. Znači, osam od deset žireva – nikada više ne vidi njušku koja ih je zakopala.
A pazite ovo, naredne godine, kada ogrije – blesavi stvor krene opet da zakopava nove zamotuljke. Ako (slučajno) naiđe na zalihe koje je napravila ranije – paralizuje se od čuda. Pita se “otkud ovo tu, rekla sam” – i onda nervozno istrpa zimnicu i zavrljači je preko ograde. Ne bi da se otruje – izgleda (ko zna koja je budala to tu zakopala). I onda šapicama naspe zemlju preko iste rupe, ali nove grudvice.
Paradoksalno: vjeverice postaju privrženi baštovani šume ne znajući da su išta zasadile!
Neumorni trud, njen manijakalni plan – nije ništa drugo do prirodni haos iz kojeg se rađa život. A da li je to tela? – pitate se. Naravno da nije… htjela je samo punu tibu, a postala je botaničarska legenda.
* * *
I kuda odavde sada kada smo prikupili dva-tri perca i šačicu zrnevlja?
Kuda god željeli… samo ponesite ovo:
Killdeer, ta vičuća ptica iz ravnica – čija gluma slabosti nije trik, već namjerno osmišljeni oblik žrtve. Nema garancije da će preživjeti. Ali postoji instinkt da se pokuša. Sve zarad drugoga. Samo ženke ispoljavaju ovo ponašanje… kao i sve samohrane majke uostalom.
Vjeverica, s druge strane, pokazuje da nema granica u sopstvenoj zamisli. Planira, ulaže, opsesivno gradi poredak… i sve to zaboravlja.
Ali, iz tog zaborava niče nešto veće. Značajnije.
U jednom slučaju, imamo biće koje daje sve, iako zna da može izgubiti sve. U drugom, imamo biće koje izlapi većinu svojih postupaka – ali time napori ne bivaju uzaludni. Naprotiv. Mijenjaju horizonte pejzaža – ne samo za sebe, već za sve ostale.
Prvo nastalo iz namjere, drugo proizvod slučajnosti. Oboje nadilaze rod i generacije.
* * *
Kad nešto razmisliš… toliko načina da se živi život dostojan himne – ma koliko samospaljiv ili komičan bio.
Kopaj rupe, voli do daske – šta drugo da se kaže?
*
Esam ti rekla kakav sam car. – bila bi definicija faunotipije.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237