Eh, dobri Beške… div koji nije pošao sa sunarodnicima onoga dana kada su odlučili da se povuku pred ljudima. A nije da ga nijesu molili. Preklinjali čak. Džaba bješe.
Upozorili su ga pred odlazak:
“Beške, ostaneš li… osjetićeš koliko zla ima u tim mravima. Nemoj da se ogubaš. Čekaćemo te i prihvatiti. A doći ćeš nam… moraćeš doći. Makar to bilo za jedno ljeto ili sto zima. Čekaćemo te i dočekati.”
* * *
I zbilja, polako su se ljudske naseobine izdizale sve bliže staništu Svarogovih dolova. Prvih nekoliko mjeseci, primijetio bi šunjanje izvidničkih grupa… Ta sitna stvorenja su se kretala tiho, ali njegovo uho je čulo otkucaje uplašenih srca.
Pravio se da ih nije primjećivao, ali su mu bili neopisivo zanimljivi… posebno njihovi mirisi. Tako različiti. Mnogi neugodni. Doduše, i oni prijatni.
I tako… prođoše dani… izvidnice su se sve kuražnije približavale njegovom legu… Svarog ionako nema brvnaru, niti ognjište, tek livadu i brdašce. Da na nju legne i osloni glavu na uzvišenje.
A jesu, okuražili su se bome. Sve bliže primicali. Jednom je namjerno pošao do rijeke, uronio dlanove, i izronio ladar vode. Kad je propustio uvrijeđenu vodu da utekne među prste, u šakama mu ostadoše somovi… njih dvadesetak, ako ne i više. Krenu da ih u jednom zalogaju sruči niz grlo, ali dohvati nekolicinu, i onako migoljave – baci ih od sebe. Na razdaljinu dovoljno daleku da bi konju trebalo vremena da je pretrči u kasu.
Kad somovi padoše na tle, iz grmlja poispadaše ljudi… prestravljeni, ispoticani. Nesnađeni.
Htjede da se zacene, ali stegnu usne. Da ih ne posrami.
“Mora da ste se više umorili” – zagrmi – “Tu ste sigurno već nekoliko sati… aj pojedite to, da ne pocrkate od gladi”.
Četiri muškarca, različite dobi, razrogačenih očiju gledaše u njega… nisu znali da planina može da priča… a onda su se zablenuli u somove što su se praćakali podno njihovih žbunastih zaklona. Beške se obrnu i ode (tobože) da prilegne, razvuče se po livadskoj šatri, i zbilja ubrzo zahrka. No, čuo je šeret kako im se srca lagano smiruju, čuo je kako jedni druge upozoravaju i pitaju se da li odmah da pobjegnu… Ne utekoše… ostadoše… malo izmaknuti, iza drugog grmlja… sa sobom su odvukli darove. Uskoro je čuo kako alavo mljackaju.
I eto ga! Bješe to dan kad započe njihovo upoznavanje…
* * *
Ma, vala nije došlo ni proljeće, a Beške je već uveliko čavrljao i zbijao šale sa njima… više nije bilo straha. Ljudi su ga sa divljenjem slušali dok im je pričao koliko je rijeka stara i kakvih sve povrćki može zemlja da rodi, samo ako se ne gazi na određenim mjestima. Prođe još malo, pa se izvidnica približila skoro do njegovih stopala… A onda je sjeo, i poželio da čuje sve o njihovim životima. I počeli su da pričaju… da razgovaraju o koje čemu. Shvatio je da od njih nije bilo opasnosti, i da su izvidnica veće grupe ljudi, uglavnom lovaca i ratara… koji su se nastanili iza obronaka. Željeli su da se približe vodi i ustanove selo, ali nisu bili sigurni da li će im div dozvoliti… zapravo, hoće li ih pojesti. Budale, nisu znali da svarozi ne jedu ljude. Njihovo meso im ne godi.
Čudo koliko ljudi ne shvataju da su ljudi neukusni?
* * *
Skočićemo koju godinu kasnije… Selo se odomaćilo, nazvaše ga “Dolava”. A on se na ljude toliko navikao, da im je izrovao rukavce potoka do kuća, podigao zidnu utvrdu sa sjevrne strane (da ih zaštiti od vukova i vjetrova), pomjerio dva brda, da sunce prvim zracima natopi krovove i dvorišta…
Volješe ga ljudi, toliko da je bio kum svakoj bebi što bi na svijet došla. A bješe tu skoro dvjesta duša… I jedno veliko srce. Div i njegova sitna porodica.
* * *
No, začem se nadati kad sudba svoje alje (kad – tad) namjerno razbuca.
Tja, uvijek s njom neka đavolja rabota…
Dođe kuga… Poče da jede, u početku nekoliko osoba, a kasnije sva Dolava bi zaražena. Svarogu ne bi ništa, ali mu je duša vrištala… Pokušavao je mnogo toga. Donosio one grane i ječmena bilja za koje je znao da bi divove oporavile od krvavice, ali… ljudi nisu bili od tog soja. Paučinasta snaga… svileno meso. Ništa nije pomagalo. Smrt svratila, ne kaneći da ode bez obilna objeda.
Uz ono malo snage što su imali… okupili su se oko njegovih nogu, zasjeli, zalegli i gledali u svog zaštitnika. Čudo, nije bilo suza… samo njegovih…
Tražili su od Beške da im priča o seobi duša divova… i kako idu put neba… sve do tavanice… krova zvijezda…
Nije mogao. Pokušao je, ali nakon kroja… riječi bi popucale u načetim stihovima. Zafalilo bi mu vazduha.
Umjesto toga, smjestio bih ih u dlan… i podigao put noćnog svoda… da osjete svježinu svjetlucavog roja… držao bi ih tako dok ne bi izdahnuli… Pa opet, nova tura ispruženih dlanova… Dok sva Dolava nije konačno utihnula.
U njegovim toplim rukama.
* * *
Da, bješe ovo priča o Svarogu Beške… ali je i saga o malim praporacima i tabanima od sedam milja… O ljubavi koja se na nezamisliv način uprstohvatila… potrajala lijepa, dok mlada nije istrajala… Pa su se našli među zvijezdama. Zahvaljujući divovskim dlanovima.
Otud i drevno ima za sazvježđe uz desno rame zvijezde Danice… Dolava (Svarogova porodica). Tako se lijepo vidi iz Nikšića… neki tvrde da je tu i bila potonja postaja moćnih svaroga. Gdje god im danas bila adresa, legenda je jedno upamtila… Beške nikada nije pošao za njima.
Ostajao je dok nije istrajao… nekoliko vjekova nakon pomora.
Onako plećat, zagrlio je grobove… i zemlja ga je prihvatila.
Sad je među svojima.
Ako se sjetite, prošetajte pogledom do desnog ramena Danice… da čujete kako je usnila divna, meka Dolava.
Dječji obraščić… i poljubac divova.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237