Pritamničen uz skute svakog novog dana, susretne se čeljade sa pojavama koje ne umije da objasni, stanjima koja obuzmu – a kad u čovjeka zađu, ne predstave se, ime ne izgovaraju. Lepljiva čapra suptilnih pojava, što oblikuju pogled na svijet. Utiču na odnose i predvode u trci samoranjavanja. Iako se o njima ne govori često, gotovo ih svi, barem u nekom trenutku, dožive. Evo šta možda niste znali:
ALEKSITIMIJA: Kada srce ćuti
Tjeskoba umije da dođe bez jasnog razloga. Naglo. Znaš da nešto nije u redu, ali izražajnost/verbalizacija izmiče. Aleksitimija znači „nedostatak riječi za emocije“, označava poteškoću u prepoznavanju, imenovanju i izražavanju osjećanja. Ljudi s ovom osobinom djeluju hladno ili distancirano, a paradoksalno – u sebi nose vrtloge. Nesnađeni u jezgru tornada. Problem nije u nedostatku emocija, već u nemogućnosti da se one izraze.
Aleksitimija otežava komunikaciju i razumijevanje – ne samo sa drugima, već i sa samim sobom. Emocije koje ne mogu da se izraze često se manifestuju kroz tjelesne simptome poput stomačnih tegoba, glavobolja, napetosti u mišićima, aritmijama, tahikardijama…
DEREALIZACIJA: Kao da svijet nije stvaran
Dešava se da se osjetimo kao stranci unutar sopstvenog bića… No, kod nekoga je taj osjećaj svkodnevno prisutan (intenzivan, kidajući). Svijet djeluje kao kulisa, posmatra stvarnost kroz staklo ili iz maglovitog sna. Ovo stanje, poznato kao derealizacija, javlja se u trenucima ekstremnog stresa, anksioznosti ili iscrpljenosti. Sve izvan djeluje “zakinuto”, okorubano – boje su prigušene, zvukovi udaljeni, a lica poznatih djeluju kao da su maske.
Derealizacija nije ludilo, iako može izazvati strah od gubitka razuma. To je odbrambeni mehanizam unutar jedne od dimenzija uma koji štiti od preplavljujućih emocija, prigušujući percepciju svijeta kako bismo preživjeli teške trenutke.
DEPERSONALIZACIJA: Kada se ne prepoznajemo
Ako je derealizacija doživljaj da svijet nije stvaran, depersonalizacija je osjećaj da ni mi sami nismo stvarni. Kao da smo odvojeni od sopstvenog tijela, posmatramo sebe spolja… kao kroz oči nekog drugog. Misli i postupci djeluju automatski, bez prave emocionalne povezanosti.
Depersonalizacija se često javlja zajedno sa derealizacijom i može biti prolazna ili hronična. Poput derealizacije, ona je način na koji mozak pokušava da se izbori sa preopterećenjem, stvarajući privremeno otuđenje.
KATAPLEKSIJA: Kada emocije obaraju
Zamislite smijeh koji vas obori s nogu. Katapleksija je rijedak neurološki fenomen u kojem jake emocije – smijeh, bijes, iznenađenje, tuga – dovode do iznenadnog gubitka mišićnog tonusa. Tijelo klone, dok je svijest potpuno prisutna.
Ovo stanje se najčešće povezuje sa narkolepsijom (ogromna želja za iznenadnim snom), ali može postojati i samostalno.
LIMERENCIJA: Opsjednuta zaljubljenost
Zaljubljenost je opojna, ali kod nekih poprima gotovo opsesivan oblik. Limerencija je stanje u kojem osoba postaje emocionalno i mentalno opsjednuta subjektom svoje žudnje. Misli o toj osobi su neizbježne, a raspoloženje zavisi od najmanjih znakova pažnje ili odbijanja.
Za razliku od obične zaljubljenosti, limerencija može postati iscrpljujuća. Osoba je zarobljena u emocionalnom kovitlacu, nesposobna da se oslobodi čak i kada je jasno da veza nije uzvraćena. Čak i tada, jasan znak neuzvraćenosti se tumači kao “reciprocitetna ljubav”.
MISOFONIJA: Kada zvuk postane nepodnošljiv
Glasno žvakanje, kucanje prstima po stolu, nečija boja glasa – za neke, izazivaju iracionalnu ljutnju (bijes). Misofonija je stanje u kojem određeni tonovi proizvode toliko ekstremnu nelagodu da osoba ima utisak da će “prepući”. Problem nije u zvuku samom po sebi, već u načinu na koji mozak obrađuje te signale, povezujući ih sa emocionalnim stresom.
Misofonija može uticati na društveni život i odnose – zvuk disanja partnera ili djeteta postaje izvor uznemirenosti, što vodi ka izbjegavanju situacija, a ponekad vodi i ka izolaciji.
EKOHEZIJA: Ogledanje u drugima
(ili) Fantomska neophodnost traženja potvrde sopstvene vrijednosti kroz tuđe poglede, riječi ili ponašanja. Ekohezija je nesvjesna potreba da se osjetimo stvarnima kroz interakciju sa drugima. Kada nas neko ne prepozna ili ignoriše, javlja se osjećaj nevidljivosti, što gura ga “venenju” (samogušenju).
Ovo stanje je posebno izraženo kod ljudi sa nesigurnim identitetom. nesvjesno (ili nadsvjesno) se „ogledaju“ u drugima, tražeći signal/gest da vrijede, da su voljeni i da imaju značaj. Najveći broj umjetnički nadarenih, umno izdignutih (u odnosu na ostale) – pati od ekohezije. Nekada se smatralo da je posledica trauma iz ranog doba… međutim, teorija je odbačena uvidom u stvarne živote osoba koje su stekle za saputnika ovog “fantoma”.
* * *
Stilski, primjećujete, nije tekst onakav kakav ste navikli da bude… nema pupolja i bubica. Iz prostog razloga – izbjeći “blurifikaciju”. Ona podrazumijeva umagljivanje detalja načinom izlaganja ili emotivno-sugestivnim pristupom, koji iz dobrih pobuda može da umanji značaj suštine. To nam ne treba. Ne, ovog puta. Važno je da shvatite (kad iščitate) šta sve čovjek može da navuče preko srca… i da pojmovno ugravirate (u svojim zapisima) da, zapravo, sve rečeno može biti normalno… ali ne treba da bude prepušteno.
Nisu sve vaše borbe date da ih sami vodite. Ono što ne prepoznamo, na kraju nas pronađe. Razgovarajte… uvijek… ali je najvažnije sledeće… izgovorite ono što izbjegavate da kažete.
Niste sami.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237