Kolumna “Polen i svemir” doživjela je značajnu popularnost… uz “ponavljajuću” (vraćajuću) čitanost. Zanimljivo – reklo bi se da je bila od onih koju nije lako “sažvakati”.

Izgleda da kraća forma razjašnjenja profiličarskih definicja prija publici (stečenu spoznaju mogu da instrumentalizuju u pokušaju da razjasne sebe, posebno druge… ali opet, molim vas, ne igrajte se profiličara. Pažljivo sa definicjama.). Jedan od razloga popularnosti ovakvih tekstova, jeste sama zahtjevnost onih koje prate… i (naglašeni) umni kapacitet. Što je protivteza priči da narod em “više ne čita”, em “ako i čita, želi laka štiva”. Jok more, nego je zdenac ponude odavno prešao u baru… a snishodljivi pristupi čine današnju literaturu distopijskom.

Za uvod dosta… Treba nam prostora za ono što je nastavak “svemirskog polena”.

Elem, već znate… u matematici, razlomak je odnos između dvije vrijednosti: numeratora i denominatora (sve sile brojioca i imenilaca).

Brojilac pokazuje koliko djelova posjedujemo, dok imenilac govori na koliko je cjelina podijeljena. U razlomku 3/4, na primjer, imamo tri od četiri moguća dijela. To je jasan, racionalan, hladan prikaz odnosa. Tri je numerator → jer imamo 3 dijela; Četiri je denominator → od ukupno 4 moguća dijela.

Priča o numeratoru i denominatoru nije zaključena matematikom, izlivena je u kalup čovjekovog psihološkog prostora.

Teorija (ili bolje reći pravac) ima više naziva: Frakcionalna psihodinamika (ili kraće: frakcio-dinamički pristup), Koeficijentalna psihologija (jer se sve svodi na odnos dviju vrijednosti koje daju psihološki indeks prisutnosti), Teorija unutrašnje proporcije (naziv koji jeste kvantan, a opet intiman: koliko si u “srazmjeri” sa sobom), Numerodinamički model (za pristup koji koristi brojilac/imenilac komponentu za anlizu čovjekove funkcionalnosti), Model relacione cjelovitosti (zasnovan na razlomku kao paraleli za prisustvo, odsustvo, prekomjernost ili sam deficit).

U ovoj školi, čovjek nije mjerljiv brojkama (da neko ne pomisli da se ljudi svode na numerizovane vaši), ali odnos između njegovih kapaciteta i njegove prisutnosti jeste ključ za razumijevanje (isključivo njegove!) životne stvarnosti. Zato u ovom slučaju, hladna formula o razlomku oživi. Jer,  čeljade je (između ostalog) šta drugo do unutrašnji razlomak. Sastavljen od onoga koliko može, i onoga koliko zaista daje.

Svi imamo neku mjeru – tzv. unutrašnji “maksimum” postojanja. To je naš imenilac: ukupni potencijal, emocionalni kapacitet, duhovna nosivost, voljni obim. A onda imamo i ono što je stvarno prisutno u životu, u ponašanju, u odnosima. To je taj naš brojilac.

I tako, jedan čovjek je 5/5 – prisutan u svojoj cjelini. (Pun!)

Drugi je u razlomku 1/6 – sposoban za mnogo, a živi na minimumu. (Jedva traje.)

Treći je 7/4 – stalno na ivici sagorijevanja, jer se daje više nego što realno može da izdrži. (Sebe je pretvorio u gorivo).

U profilisanju ovakav raskorak između kapaciteta i ispoljenog može se tumačiti kao ego-distonija – stanje u kojem ono što radimo ili osjećamo nije u skladu s onim što zaista jesmo (o tome smo već pisali). A, pazite ovo, može biti i emocionalna disocijacija – kada su osjećaji odsutni iz ponašanja, iako su potencijalno tu. Ispod površine, kapacitet tinja, ali se ne izražava.

Uzgred, emocionalna disocijacija je svojevrsni mehanizam odbrane u kojem osoba odvoji osjećanja od iskustva – tj. ona ne osjeća ono što joj se dešava.

Neko može proći kroz stres, tugu ili čak traumu, a da pritom izgleda hladno, ravnodušno ili emocionalno „odsutno“. Osjećanja, pride, nisu nestala – ona su samo odvojena, sklonjena iz svijesti, zato što bi njihovo doživljavanje bilo preplavljujuće. U najdubljem smislu – kada tijelo ide kroz život, a srce kasni.

Prema frakcionalnoj psihodinamici – ovakve osobe se prikazuju razlomkom x/x (niko ne zna kada i kako će se njihov denominator prelomiti, ili kada će numerator odlučiti da se prikaže).

Koeficijent prisutnosti (KP) je rezultat svih živih razlomaka. Svih nas.  Pokušava da odgovori na pitanje: koliko se stvarno pojavljujemo u vlastitom životu?

U njemu vidimo koliko nas ima u onome što radimo, osjećamo, živimo. Neko ima dar da voli – pruža tek mrvice. Drugi ima malo snage, ali je troši sa čudesnom svrhom. Neko živi u tišini – a prisutan je glasnije od gromova. Neko galami iz sveg glasa, a duša mu ne valja cvonjka.

Društvo dobro, imajte na umu – KP se ne računa ocjenom izvana. Formula je rezervisana samo za ono što je unutar tebe. Kao način da izvršiš večernju procjenu potrošenog dana: uz pitanje koliko me bilo danas?

Naravno, KP nije pokazatelj tvoje vrijednosti, već tvoje uključenosti. A opet, zar nije učešće (u bilo čemu) prava ocjena kvaliteta ličnosti? Koraci prave put… ne posmatranje druma.

I brale, ako ne znaš koliki si – život i drugi će ti dati broj veličine koji ti ne pripada.

A onda ćeš godinama pokušavati da budeš razlomak nekog tuđeg imenioca.

Avaj, dobri i pametni ljudi se toliko štede, da na kraju ostanu netaknuti i od sebe.

 

Milisav S. Popović

 

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.

*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237