Na našim prostorima (a mislim na zemlje bivše Jugoslavije) – svojevremeno se prećutala globalna eksplozija koja je uzdrmala valjanost jedne nauke.
“Kriza vjerodostojnosti u psihologiji“ – kako je danas definišu (zvanično u stručnim krugovima nazvana „Credibility crisis in psychology” ili “Replication crisis”) – smatra se uslovno-posljedičnim šamarom koji je bio toliko brutalan, da je doveo do najsurovijeg preokreta u nekoj modernoj nauci – koja je pride (u ovom slučaju) ubjeđivala druge da zna sve o čovjeku.
Sunovrat je započeo negdje oko 2011. godine, a uzdrmao je temelje psihologije više nego ijedan teorijski sukob prije toga. Ne radi se “samo” o kolapsu… tada se, prijatelju, otvorio ambis.
Kada se posmatra sa ove (petnaest godina udaljene distance), nije to bila unutrašnja trzavica, već tektonski potres/procjep unutar neutemeljene, perverzne priče o samouvjerenosti.
Sve je počelo kad je holandski psiholog Diederik Stapel uhvaćen u sistematskom izmišljanju studija i naučnih radova višeg reda. Pazite, Stapel nije bio marginalac, već evropska akademska zvijezda: redovan profesor, dekan, međunarodno cijenjen, objavljivan u prestižnim časopisima… gostovao na svjetskim katedrama.
Knjige su mu prodavane po paprenim cijenama u tiražima koji su odgovarali univerzalnim reprintima klasika. Kad je otkriveno da je falsifikovao desetine studija (zapravo preko pedeset njih), nastupio je šok… toliko veliki, da se nije radilo samo o diskreditaciji jedne osobe, već o reputaciji cjelokupne nauke.
Osim što je ubrzo utvrđeno da njegovi eksperimenti ne dokazuju ništa, i da se nikada nisu ni mogli sprovesti… Istraživači su odlučili da provjere vjerodostojnost ostalih/starih “teorija” unutar psihologije (od dana njenog modernog uobličenja). Jedna naznaka… provjeravali su tzv. “aksiome” na kojima se ona zapravo temelji, i koji su podloga/osnova primjene, informisanja i edukacije – znači, istraživali su njenu samu srž.
U nikad većem, širem, usklađenom i koordinisanom broju i maniru – naučnici su počeli da ponavljaju (replikuju) slavne eksperimente iz socijalne, kognitivne i bihejvioralne psihologije.
Otkrivena je zabrinjavajuća količina kvazi sadržaja: veliki broj studija nije mogao da se ponovi, a one koje su mogle – nisu davale rezultate koji su vijek ipo bili upisani kao dokazani, kao (ej!) fakti. Ne, to nije samo značilo da su mnogi „čuveni“ rezultati vjerovatno slučajnost, greška… već posljedica igranja nauke, pojave kobajagi naučnika i nečije žestoke pristrasnosti.
Odgovor je bio jednoglasan. Krajem 2011, svijet je sa adresa najznačajnijih instituta i univerziteta začuo: nastala je “kriza vjerodostojnosti u psihologiji“ i mi nećemo da podržimo niti jedan program niti dopustiti naučnu verifikaciju pravcima koji su neutemeljeni.
Psihologiji su tako svukli sve njene bunde (u kojima se kočoperila), oteli joj luksuzni apartman na vrhu kule humanizma i vratili je da goluždrava samu sebe dokaže kao valjanu… potrebnu.
No, prije nego što se krene naprijed… morala je da se pozabavi “smećem” koje je u njeno ime napravljeno i ostavljeno da se decenijama vuče po holovima, predstavljajući ih kao smaragde nauke.
Nastupilo je još detaljnije češljanje i češanje…
Na koncu, istraživački programi poput “Reproducibility Project (Open Science Collaboration, 2015)” pokazali su da je samo oko 36% psiholoških eksperimenata dalo iste rezultate kad su nezavisno ponovljeni (još jednom… 36% od sve sile naučno upisane građe!).
To je bio trenutak kad se psihologija (trčeći do toaleta) isukala ogledalce iz torbice… i nije vidjela lik koji je toliko dugo prodavala drugima. Dama koja je svrhom svoje prirode morala da bude pažljiva, draga i skromna… nosila je nabubrene obraze od stida.
Za ono što je učinila svijetu, psihologiji je bio potreban dobar psihijatar.
I odmah se krenulo od uzroka… A oni su bili duboki i dugotrajni:
– Postojao je dug pritisak da se objavljuje po svaku cijenu. Naučnici su nagrađivani ne po kvalitetu, nego po količini objavljenih radova.
– Ogromna upotreba „p-hacking“ (manipulisanje statistikom da bi rezultat ispao „značajan“).
– Selektivno objavljivanje (studije koje nisu dale očekivani rezultat često su završavale u fioci)
I jedan od najgorih uzroka… psihologija i psiholozi pate od “kulture sujete i statusa”… autori su postajli „brendovi“, a ne istraživači; kritika njihovih rezultata smatrala se skoro svetogrđem. Čopor iz gilde bi napadao svakog ko bi ih kritički prozvao.
Zbog ovog slučaja, nastala je čuvena “metanauka” (nauka o samoj nauci) koja proučava kako istraživanja funkcionišu, i kako spriječiti prevare.
Neki od najuglednijih psihologa, poput Daniela Kahnemana (nobelovca i autora”Thinking, Fast and Slow”), javno su priznali da su i njihovi radovi mogli biti pogođeni istim problemima. I da su i oni možda napravili fatalne greške u svojim radovima, ujedno pateći od “sujetnih uloga”.
U moralnom smislu, može se reći da je psihologija proživjela ono što svaka zrela osoba mora – “krizu identiteta”.
Ali… prvo… ona nije osoba.
Drugo. Koliko je štete napravljeno ljudima?
Kriti se iza statusa „nauke o duši“, a biti bezobzirno bezdušan?
Opet, psihologija je potrebna (njen humani koncept je neophodan – misija je izuzetna)… sada joj preostaje dug put do drugačijeg tipa ugleda. Treba doseći povjerenje… što traži dosta vremena.
I naravno, slava i zahvalnost svim divnim psiholozima… ovo nije bila vaša krivica.
Loši su zašli u vaše polje… pa prodavali kamenje pod etiketom sira.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237