Kada pitaju “je li ti teško?”, logika zahtijeva dodatak “brate, u poređenju s čim?”. Međutim… rečenica ne mora da bude upregnuta vagonima, da bi shvatili značenje lokomotivnog dijela pitanja. Postoji emotivna dopuna u semantici koje se zove “elipsa” – kada se dio rečenice izostavlja, jer ga sagovornici podrazumijevaju.
Potrošnja u nama koja nakon tog upita nastaje je svakojaka – emotivna, samoreflektujuća, retrospektivna… A, opet, konstrukcija koja kao finalna napusti usta, preformuliše se u kratak odgovor koji je tražio izuzetno poniranje. Izuzetno.
Na tanjem dijelu glasa obuzdava se tačka (krik bespomoćnosti) – zarad trake riječi o iluzornosti kontrole. Prikriti nemoć za ovladavanjem svakojakim balastima uvijek je finalni proizvod onoga što ćemo da izustimo. Pa čak i ako odgovor glasi “jeste, teško je… ali” – čeljade time lijepi sebe da se ne rasprsne.
Ovaj čin ogoljavanja i automatskog uvezivanja se definiše kao emocionalna sinegdoha… kad mali, izgovoreni dio (poput: „jeste, teško je… ali“) stoji umjesto cijelog neizrečenog čopora divovskih osjećanja.
Duša tada namjerno pravi vodostaj, baš u dijelu gdje su raspomamljeni vrtlozi.
Opet, iako bi se s pravom dalo zaključiti da je emocionalna sinegdoha refleksni način našeg bića da “pričepi” punu bocu… taj čep zapravo služi da odloži destrukciju. A (vele) tako je oslobađajuće predati se i dopustiti plimi da se pretvori u oganj… jer olakšanje nestanka je daleko bezbolnije od bola postojanja.
No, je li baš tako?
Sve što je dato i traje, od ljudske ćelije do civilizacije, rađa se iz nesrazmjerno velikog u(p)liva energije. Konstrukcija je uvijek mukotrpan čin: da bi se sazidao dom, potrebno je znanje, vrijeme, materijal, ruke; da bi se izgradio čovjek, treba mu djetinjstvo, toplina, ljubav, nebrojeni dani i noći zaštite, posvećenosti i maženja. Razvijanje bilo čega što traži “cvjetanje” (od društva do vlastite duše) iziskuje plan i božje žuljeve.
A onda, evo ti ga gadni paradoks: sve to što je nastajalo u eonima tona, može nestati u jednoj sekundi. Destrukcija je “zahvalnija” jer je brza, traži samo djelić snage koju konstrukcija guta u beskrajnom procesu. Zato je današnjim ljudima često primamljivija… lakše je razoriti no popraviti, iscijeliti (kako sebe, tako i druge).
Egzaktna fizika uči da je gradnja uvijek entropijski basnoslovno skupa, dok je rušenje entropijski lako. Ali, samo nas filozofija i muzika podsjećaju da nije isto biti sila koja ruši i snaga koja gradi. Jedna uzima nadu… pogodite koja.
Emocionalna sinegdoha u našem izražavanju je samo odraz iskustva “s terena”… jezik je polizao kožu života, zato i ne moramo uvijek da (se) obrazlažemo. Šteta, jer bi trebalo.
Svaka generacija je samo jedan naraštaj udaljena od potpunog gubljenja smisla. Mi čupamo pera s krila koja su nam prethodnici poklonili. Kao da želimo da hrlimo u grobove u kojima su oni što su htjeli od grobova da nas zaštite. Loša književnost je odraz zanemarivanja dobrih književnika, loša muzika je odraz gašenja tonova, loši ljudi su odraz gaženja svakog ko valja, prividna sloboda je refleksija parfimisanih lanaca… A da bi sinegdoha bila potpuna, znate li čega je svako od nas (bio loš ili valjan) gladan do apsurda?: dobre muzike, dobrih ljudi, sjajnih knjiga i dobre države.
Samo onaj ko će imati zašto i u čemu da živi, može podnijeti gotovo svako pitanje “kako?”. Tu elipsi nema prostora. Gradnja našeg broda nikada nije podrazumijevala isključivo sakupljanje drveta i raspodjelu poslova, već plovidbu i jebenu čežnju za morem! Gdje beskrajnost pučine budi želju za življenjem. Ništa drugo, samo to.
A “TO” … to smo, nekako, prestali.
Nama, odavno već, treba konkurs za oglas kako sreću tražiti.
Znate… nije meni što živimo u ruševinama koje smo sami napravili (ruševine od porodica, društva… njih, dokazano, serijski proizvodimo)… sve se to da popraviti, izgraditi. Nego, kako smo uspjeli da iščupamo srca, a mozak utrpamo u dupe… i pride smatramo da smo samo takvi neimari?
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237