Prema filoformiji, znate li kako izgledamo? Uzgred, filoformija je “ljubav prema formi” ili “sklonost prema obličju”. Elem, u tom kontekstu, mi (ljudi) smo tek ravna ploča – milioni usukanih cipioida. Spljoštene prikaze u univerzumu tiho sročenih prijava.

Ču, cipiodi?! Zvuči bolno, degradirajuće. No, zašto bi bilo? U odnosu visina, dimenzija, gustine i veličine – upravo smo to, mikromikronske ugnječene tačke. Nečem neobjašnjivo moćnom nije važno što je red veličina za nas uvredljiv. Tvoje emocije su tvoje legitimno stanje (kako se osjećaš, tako se zbilja i osjećaš) – ali one nužno ne koreliraju sa istinom. A istina (jedna od mnogih) je sledeća – što se više odmaknemo/odmičemo od nas samih – neprijatnost umanjene važnosti raste. Naša bitnost opada.

Žulja, a?

Isto kao kad bi vas neko pitao – znaš li kroz šta polen prolazi dnevno?

Ne samo da ne znate, nego nikada o tome niste ni razmišljali… kamoli da postoji briga.

Ipak, u poretku poredaka, sve je značajno. Apsolutno sve. Proton, polen, ti, planeta, sunce… kosmos. Bog.

Zato ćemo stvari i nazivati pravim imenom… ne prenaglašavati “sebe”, ali “validirati postojanje”. To da, baćko dobri. Tako bi trebalo uvijek. Naglasiti, ne preneglašavati.

I bez obzira što smo palačinkasto trunje – duša nije, niti će ikada biti, ravna ploča. Već vrtložna mapa, što odmah znači sledeće – u čovjeku se ne stanuje, već luta. Lavirinti mozaika, prepunih besmisla, i uz dva najjača denominatora našeg ljudskog značaja: žudnji i potreba.

Mi smo krici bezvremenih želja, u biću kratkog roka trajanja.

A ono što najviše zapanjuje… blokatori, iako snažni, nisu isključivo spolja. Najjače zidove podigli smo sami.

Prvi zid: kognitivna disonanca. Neprijatan psihički osjećaj napetosti koji se javlja kad osoba ima dvije (ili više) suprotstavljene misli, uvjerenja, stavove – a ne slažu se u interpretaciji spolja. Smatraš (govoriš) jedno, ali kleto ponašanje čini posve drugo.

Primjer: ubijeđen si da misliš dobro i da želiš da pomogneš – a tvoje ponašanje nanosi zla i štetu, pride okrivljuješ nesretnika za sve što kriv ne može biti. Ovaj aspket je posebno važan, jer je sveprisutan. Čak ima svoju kategoriju: kognitivna disonanca u viktimizaciji žrtve.

Primjer broj dva: smatraš da dobre i pametne ljude treba zaštititi i istaći (zapravo u to duboko vjeruješ, o tome često pričaš/naglašavaš). A kada se nađeš pored takvog – prikažeš potrebu za interpersonalnim derogiranjem. Da, još jedna pijavica, izolovano kategorisana – pod nazivom: kognitivna disonanca društvene revizije.

I tako pojedinac, a da nije svjestan, bude razlog propasti društva… koje ga toliko boli, ne razbirajući da je upravo on bio taj što bol nanosi.

Drugi zid: prokrastinacija. Neobično odlaganje obaveza koje čovjek zapravo želi da uradi.

Izgleda kao lijenost, a zapravo je – stid prerušeni. Bojazan da ako počneš, nećeš biti dovoljno dobar. Ako kreneš, vidjeće se da ne znaš, da nisi spreman. Pa odgađaš.

Propuštaš i odlažeš da bi zaštitio sliku o sebi, a zapravo svakim danom poliraš ogledalo u kom se i ne prepoznaješ.

Doduše, za prokrastinaciju ne izgovaraju sledeće: razvijaju je osobe koje su navikle da određeni tipovi zadataka budu završeni od strane drugih. Ona je ritualno pseudoubjeđenje da će se nekim čudom obaveze same od sebe riješiti.

Treći zid: egodistonija. Lična, izražena neprijatnost o sebi uz samoproždirući strah:”Šta ako ljudi zbilja vide koliko sam loš?”.

Egodistonija je kad nisi u miru sa sobom, ne zato što ne znaš ko si – već se dobro poznaješ, i baš zbog toga se sebi ne dopadaš.

Egodistonično lice se konstantno klati na tankoj napuklini između “ja sam ovakav, ali ne želim da budem takav”.

Srećom: nije bolest. Ali jeste grijeh.

Dijalektika u kojoj se i “kriminalac i policajac” nalaze unutar jednog čeljadeta.

Ona je tamo gdje identitet i osjećaj ne češu isti svrab.

Primjer: roditelj koji osjeća bijes prema djetetu zbog nestašluka ili neke nezgode koju je prouzrokovao. Toliko duboka ljutnja, ako nije obrađena i razuđena samokritikom može da preraste u mržnju prema sopstvenom čedu.

Primjer dva: kada deklarativno potvrđuješ nečiju patnju, ali je anuliraš pričom o patnjama koje si sam prolazio. Takvi ljudi su svjesni da ih tuđi bol (zapravo) ne pogađa… i to ih, ej?!, pogađa.

No, egodistoniji treba odati počast: ona je vrsta griže savjesti koja je direktno provalila vrata i rekla:” Stigla sam! Kreni da se šamaraš!”.

* * *

Znate, jedno je kada osjećamo brutalnost što smo prema filoformiji mikroskopske pločice… jer je platno grandiozno u svim dimenzijama. Tada je osjećaj samoprodukovan – mi zapravo time nismo poniženi. Samo smo prema mjerama poređani.

Ali, kada te drugi cijede i pritiskaju, nije u pitanju naučni postupak u svrhu filoformiranja – tada se radi o čistom gaženju.

Problem s ovom vrstom čizama – teške su, i često se okreću protiv obućara.

Obično nećeš (i nećemo) razumjeti kontekste svega što se oko nas događa – iz prostog razloga zato što ne znaš i ne shvataš jedno… ti si kontekst, prijatelju.

 

Milisav S. Popović

 

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.

*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237