Mislite da nije ostavilo traga?
O, i te kako jeste.
Ni ne znate koliko vas je poremetilo.
* * *
Matematika je (pun vijek već) za ogroman broj đaka sinonim za strah. Ako se u jednom odjeljenju od 27 glava pogleda raspoloženje prema predmetu, čak 23 ili 24 smatraju da je matematika „bauk“ (nepojmljiva, nedokučivo surova egzibicija…). Statistički, to je otprilike sedam osmina, što se podudara i sa širim istraživanjima koja datiraju od osamdesetih naovamo. Prema podacima OECD-a i PISA testiranja, više od 70% učenika širom svijeta izjavljuje da im je matematika najteži školski predmet.
Kako je pobogu nastao ovaj dugovjeki procjep?, zašto ovako bitna edukativna parcela ostaje neosvojiva, prijeteća, neprivlačna?, zašto đaci konstantno/kontinuirano proživljavaju poraze zbog nje? u kom magarećem zecu čuči tautologija?
Hoće li se iko konačno udostojiti da objasni šta se dešava?!
Polako, polako… Dvokrak je nalaz.
Jedan od razloga je “neadekvatnost stručnjaka” – naime, određeni ljudi posjeduju izraženiji dar za matematiku (urođen ili rano stečen). Njihova sposobnost da prepoznaju obrasce, da rješenja „vide“ kao slike, čini ih izuzetnim u nauci brojeva i algoritamskih matrica. Taj fenomen se zove “aritmička oštrica” (ponegdje i “logaritamski nerv”) – talenat koji je izuzetan u kognitivnom smislu, ali često lišen empatije i inkluzivne utičnice potrebnih za podučavanje drugih. Osobe kojima je darovan “logaritamski nerv” lako gube strpljenje prema onima koji ne dijele njihov senzibilitet (kapacitet) – umjesto da prenesu znanje, oni ga često samo demonstriraju. Uz veliku dozu sujete.
Tu dolazimo do ključne tačke: dobar matematičar ne znači (nije nužno) dobar profesor. Studenti koji završavaju matematičke studije prolaze kroz obimne oblasti analize, algebre, geometrije, teorije brojeva, ali tokom obrazovanja rijetko ili nikako ne dotiču metodiku nastave, niti bilo kakve pedagoške aspekte. Drugim riječima, u učionice (osnovnih i srednjih škola) stupaju kao odlični matematičari, ali nespremni (skoro alergični) da se suoče sa dječijim mozgom koji tek treba oblikovati (nema odgovornosti prema obavezi mentalnog razvoja djeteta – što je etički užasno, nažalost sistemski neprepoznato nigdje u svijetu, samim tim prolazi neevidentirano).
S druge strane, matematika nije neprirodna čovjeku. Naprotiv, ona je duboko ukorijenjena u svakosekundnim mislima svakog bogovetnog čeljadeta. Brojimo sve što se zbrajati može (određujemo naobdanske ekvilibrijume, ukršatmo vrijeme sa obavezama, pronalazimo prečice, kalkulišmo razne faktore sa nepoznatim modelima, predviđamo rezultate koraka preduzetih za određeni zadatak…), pratimo svoje i ritmove okoline, prepoznajemo simetriju u arhitekturi i muzici, dušu smo postrojili prema računaljci životnih prilika.
Ljudi imaju urođeni smisao za matematičko mišljenje, jer je ono zapravo prepoznavanje odnosa i obrazaca. Ali taj kapacitet se često guši zbog lošeg pristupa edukatora. Da, dobro ste shvatili… svako od nas posjeduje sposobnost matematičkog mišljenja, SVAKO… ali neadekvatnost (nekih) predavača krivac je za njegovo amputiranje.
Veliko PISA testiranje iz 2022. godine pokazuju da svega “17% učenika u svijetu” dostigne prvi napredni nivo matematičke pismenosti. U Crnoj Gori i regionu rezultati su ispod evropskog prosjeka – većina ostaje na osnovnim nivoima matematike (i to jedva), gdje se svodi na reprodukciju znanja, bez dubljeg razumijevanja. No, ista istraživanja jasno pokazuju da kvalitet nastavnika ima veći uticaj na uspjeh učenika od socioekonomskog statusa ili tehničkih uslova rada. Dakle, (najčešće) nije problem u djeci, nego u tome ko ih i kako uči.
Škola nas izuzetno određuje… toliko, da zapis uspjeha naših karaktera umije da zavisi od makaza koje su nas “krojile” tokom godina provedenih u klupama.
Većinu su samo isjekle.
Učionice treba da budu prostor u kojima djeca ne samo savladavaju gradivo, nego i razvijaju ljubav prema logici i misaonim igrama. Nasuprot tome, loše prenošenje znanja kod mnogih generacija ostavlja trajnu traumu… umjesto da u zreloj dobi vrcamo od kognitivih sposobnosti i izliva kreativnost, najveći broj je proživio torturu (ali je nije preživio) i dogegao u stanje “konstipacije mišljenja”.
Te nigdje, kao u matematici, dar matematčikog pojenja nije dat pogrešnim ljudima… Do tog nivoa, da se smatra da je zapravo “matematički genij” supotstavljen ideji da druge učini matematičarima.
Naravno, uvijek postoje pojedinci koji su mimo ovog “prokletstva”.
Srećnici koji su imali dobre profesore matematike, ubrali su zlatnolist s biserne grane… pa, ej, mogu da grade raznolike barke.
Toj lađi strah od talasa je stran… jer (sad dolazimo do onoga što nam je loša priča učinila) svi ostali se drže za hrid pod šifrom koja ukazuje da su žrtve “didaktičkog loma“.
Didaktički lom je “kognitivna samosjena” – stanje u kojem rana trauma iz lošeg učenja matematike prerasta u unutrašnju stigmu o vlastitoj inteligenciji.
Dijete prvi put “shvata da je glupo”.
O, kakva užasna kazna!
A onda treba izrasti u čovjeka željnog mentalnog razvoja, onog koji će razumjeti korelacije i relacije, od pileta do svemira… Kako, pitam vas, kada je ubijena želja sama?
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237