U književnim riznicama, mnoge priče su zaplamtjele zahvaljujući umješnosti autora... ali malo ko se pitao da li su zbilja bile njihove. Vrijeme posrče guste godine, pratiti porijeklo neke ideje postalo je manje-više besmisleno. Djela se pamte, ali ne i oni koji su ih...

Kamfor, tvar koja nije nepoznata prosvećenijim ljudima. Smolasta materija, bijele boje, neobično prozračne strukture i snažnog eteričnog mirisa – skoro da rashlađuje prilikom udisanja. Dobija se iz zimzelenog kamforovog drveta. Čuva se u bočicama ili staklenim...

Jedini sam koji je postao drud, a da nije morao da ubije druda drugog. Zvali su me Redovnik od Šišarke - jer sam moć uspio da vežem za smrču. Život me poslužio najbolјe što je umio, a da mi ruke nisu bile krvave... možda je moglo lakše, ili stranputičnije, ali ne...

Čovjekov mozak je u stanju da upije na milione podataka svakog dana... Čak i kada smo umorni, ne prestaje sa gomilanjem i analiziranjem. Svaki detalj se uredno smješta u perceptivne hangare. Ne postoji zrno dima iz života koji um nije umemorisao. Međutim, veliki dio...

Postoji to mjesto. Od urlika i kazne. Sablasnog naziva. Sakralno. Gdje ništa što je od kosti ne može da istraje. Ne priziva se. Ne promišlja se. Nešto iz krvi šapće – „kloni ga se“. Rijetki se njime bave. Ukleto i drevno. Staro koliko i svijet... možda od njega i...

Humka, na južnoj strani groblja - sa svega nekoliko kamenih stubića... i jedva vidljiva ploča. Ugravirana slova: O koncu mraka... kad zaćuti miris ljudi, a zaurla vonj đavola... u uglu čekanja... odavno piše, a zauvijek će da stoji -  moja si istina. Ljubav koja me...

Ostalo je... možda su slagali, ali ostalo je. Rekli su mi da bagremovi osjećaju jedni druge. Žile korjenske su mogle da pređu duge kilometre, dok se sa najudaljenijim ne isprepletu. Tako su komunicirali, tako su rasli... tako su se čuvali... i umirali. Bio sam mali...

Rat. Odvratna, dangubno gubava pojava. Miris iznutrica, bojište, panciri, iskidana grla... učine da pomisliš... kakvi pomisliš... ubijediš sebe da povratka u mir više nema. Nikada. Naš rat je počeo odavno, i ne pamtim više ko sam... znam samo da vitlam mačem i brzo se...

Cokotavi. Tako su ga zvali. Zbog jezika kojim je stalno dodirivao usne dok diše. Drugi kažu zbog neujednačenih koraka koji su strugali cipele. Imao je razne nazive... ali  mu nisu znali ime. A zvao se... Nije ni bitno. Nećete ni zapamtiti, sve i da napišem. Bio je od...