Davno, u prilogu jedne lokalne televizije, novinar pita vatrogasca:
“Ljetnji je period i vaša služba ima pune ruke posla… Možete li nam reći šta je glavni uzrok požara?”
Čovjek zaklimnu glavom, primače se mikrofonu:
“Glavni uzrok požara je vatra”.
Time je zvjezdani sag legendarnih izjava dopunjen još jednim biserom.
Ipak, šaljiva folija odgovora je krila značajan aspekt koji se u spoznajno-razvojnom klasteru naziva “dihotomni paradoks”. Izrečena je istina, ali ne ona koju su drugi očekivali… čak, izgovorio je ključnu tačnost – polazišnu/osnovnu činjenicu, sve ostalo oko nje bi bili dodatni podaci, tek ukrasi od manje ili veće važnosti – ništa više (kada se uporedi sa univerzalnom skalom značaja).
Već znate, ulazimo u novo poglavlje… dobro došli u “dihotomno razmišljanje”.
* * *
Riječ dihotomija je izvedena od grčke reči dikhotomia – i podrazumijeva presijecanje na pola, podjela na dvije posebno međusobno isključive ili protivrečne grupe ili podjela na dva suprotstavljena entiteta. Da budemo još precizniji, dihotomija dijeli određenu promjenljivu na dva različita, binarno suprotna pola. Na primjer, „muško” i „žensko” su suprotni djelovi varijable „rod”. Bogat/siromašan, zao/dobar, žrtva/zločinac, bijelo/crno… i sijaset drugih, sličnih i različitih primjera.
No, dihotomija ne znači da suprotstavljenost ukida postojanje jedne strane… dihotomni uzroci uvijek ukazuju na postojanje dva aspekta, koji pripadaju jednom izvoru (muškarac i žena pripadaju faktu čovjeka, crno i bijelo – faktu boja, siromašan i bogat faktu imovinskog stanja…).
Evo ga i zaključak: istina je jedna – interpretacije istine su drugačije.
Šta je onda paradoks? Vrlo blizak rođak dihotomiji… Paradoks je tvrdnja ili izjava koja na prvi pogled izgleda kontradiktorna, ali se daljim ispitivanjem ispostavlja da je istinita. Paradoks se često čini nečuvenim ili nevjerovatnim, ali je u stvari održiv, realan i uprkos svemu – stabilno postojan.
Ili za one koji žele malo dublje da uđu u zonu kognitivnih filtera: paradoks je logički kontradiktorna izjava ili izjava koja je u suprotnosti sa nečijim očekivanjima, a opet – kao takva je data i očigledna. Čuvena rečenica “ovo je početak kraja” je jedan od semantičkih primjera… ali i postojanje kiseonika na zemlji (gdje prema svim poznatim fizičko-hemijskim zakonima) on ne bi trebalo da postoji – još je jedan paradoks. Gravitacija je očitana, utvrđena, realna – ali, prema onome što nauka zna, ne bi trebalo da je tu… opet, gravitaciju boli briga što je nama paradoksalna. Činjenica da se život razvio iz nemrtve materije je možda jedan od najvećih paradoksa… A on – izlegao se baš iz onoga što nauka klasifikuje kao primordijalna supa (bara).
Jeste li primijetili određenu pravilnost u svemu navedenom? Nama je paradoksalno sve ono što se kosi sa stečenim znanjima.
Sada, kada smo razlomili pojmove, daj da pojasnimo fenomen dihotomnog razmišljanja. On u sebi uključuje paradoks, ali nikada neće pobjeći od izvorne istine. Elem, primijećeno je da običan čovjek, sa osnovnom mentalnom konfiguracijom često zalazi u stanje misleće buke, overthinking-a (prerazmišljanja) i sve teže umije da procesuira život kroz navoje spokoja… tačnije, što više saznanja, to će nemir biti izraženiji. Zato je i razvijen princip “real dihotomne mehanike”. Kada problem ili neki plan postoji, kroz dihotomnu mehaniku se ohrabruje čovjek da razmišlja samo u dva smjera – jedan negativni i jedan pozitivni rezultat. Nikako sebi dopustiti da se zađe u stanje spiralnog razmišljanja… produkovanja toksičnih misli, koje na koncu uvijek dovode do “bezizlaza”. Dihotomna mehanika ima još jedno ime – razmišljanje na dva koljena (ako ovo uradim – postići ću, ako to ne uradim – postići neću).
Uzmimo primjer “kako biti srećan?”. Dihotomna mehanika će ponuditi dva odgovora:
- tako što ćeš biti srećan (ići ćeš ka tome)
- ili prosto nećeš biti srećan (o sreći se ne razmišlja, sreća se vrši).
Dihotomija paradoksa ne pati od obrazloženja koliko je neki problem nerešiv, ona samo tvrdi da je čovjek snaga koja sve može prevazići… i pride se dobro provesti.
Naravno, dihotomnu mehaniku mnogi pobijaju, smatraju je “ležernim” pravcem u moru ozbiljnosti. Drugi je slave, i kažu da im je “reprogramiranje razmišljanja” promijenilo živote. Ona ostaje ono što i jeste – istina svoje vrste.
Mnogo toga je riješila, pa i sledeći problem:
Znaš li zašto ne možete da spavate noću?
Zato što ste budni.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237