Prilika je lebdjela nekoliko hvati iznad tla. Samo se plahta uvijala podno mjesta gdje su trebala biti stopala. Nosila je na sebi nešto što ni noć nije mogla da ima – sjaj prezrele tame, taj nikad viđeni plašt drečavog crnila. Čovjek ga je posmatrao nijemim užasom ukovanim oko trepavica. Noge su mu klecale kada je sa verande stupio na dvorište. Htio je da zajeca… jašta… ali kako ugoditi nečemu… nekome ko nije lјudskoj suzi davao značaja.

– Svešteniče… – blag glas, nesvojstven gorostasu, siđe sa skrivenih usana – Vrijeme je došlo da vratiš ono što smo ti na čuvanje povjerili.

– Ali… – uhvati se za krst i stegnu boga u šaci – … Ali, tako je mali moj mladenac. Kako da dam sina?

– Obećano se mora ispuniti. – opomenu ga –  Priđi svešteniče.

Nije se pomakao sa mjesta. Pridržavao se za rukohvat, jednom nogom na stepenici a drugom na promrzloj zemlјi. I prije nego što je pomislio da se pomjeri – stvoru čekanje dojadi, pa se primače smrtniku klizeći niz talase vazduha… te mrtve februarske arije podno lica punog mjeseca.

– Pogledaj… – podiže ruku i iscrta nešto njemu pred nosom – … Vidiš li?

Ukaza se šišarkasta mreža, pa se iz nje rasu sijaset kapi plavičaste vatre koja otkri sliku svemira – divnog, hladnog i prepunog sjevernjača. Pred sveštenikom je treperala slika doma sa kog je došla prilika… kako sada, tako i prije sedam godina.

– Vidiš… – dugačak prst upre u jednu laticu… – ovo ovdje je mjesto gdje ga vodim. Nјegov pravi dom. Tamo gdje će odrasti i postati svjestan značaja nad značajima.

Više nije mogao, snaga ga izdade… pade na kolјena i pokuša da obuhvati skute bića: – Molim te… molim te… Ne odvajaj nas. – ali se tvar od koje je stvoren izmigolјila i iscurila kroz proreze njegovih koščatih dlanova.

– Svešteniče… ja sam samo emisar. Prenosilac poruke i kolijevka. Niti sam živ niti mrtav. Ne mogu biti umolјiv. Ne umijem biti grub, niti milosrdan. Ja naprosto jesam.

            U to se pojavi ona. Kose u pletenicama. Punačka, jedra i zabrinuta. Stezala je vuneni džemper oko vrata i ramena. Pritrčala je bosih stopala, spustila se pored muža… dodirnula mu leđa, potom bijesno pogledala u emisara.

– Odlazi! Pusti nas! Ne damo ti sina! Ja sam ga rodila!

Neki šum, kao da se more odnekud primaklo, prosu sebe po dvorištu. Onda zataji i uvuče se ispod kapulјače nemrtvog bića.

– Prije sedam godina sam došao… tada ste prihvatili Dijete od zvijezda. Darovali smo vam sjeme… vi ste ga za nas rodili. Hvala vam. Vrijeme je da ga vratimo gdje pripada.

– A šta ako nećemo?! – pridigla se, gunj joj skliznu niz ramena – Šta ako bih prije umrla nego da svoju utrobu dragovolјno predam! Ja sam mu majka.

Emisar je ćutao. Taman toliko da oni prestanu sa disanjem. Zatim se odmače, vrati se na mjesto gdje se prvobitno ukazao… Plahta zaleluja, svako drvo oko kuće zatrepera, pa nesta.

– Ovako mogu i sa vama. Da učinim da nestanete. I da uzmem dijete. Bez pitanja i pogovora. – potom vrati drveće – Budite mudri i završimo s onim što je obećano. Stvar je zavjetna.

– Šta će… – proguta knedlu – … Šta će biti sa njim?

– Ne bi razumio svešteniče… Ljudskim bićima nije pojmlјiva uloga kolosa.

– Ali, mi ga volimo. Dobro mu je sa nama! – žena je roptala.

– Zemlјa nije dobra po njega. Ljudi nisu dobri za njega. Otrovaće ga vaša atmosfera. Vaš primitivni način postojanja. On je čestica koja će uskoro da stvara nove svjetove. Među vama bi umro poput običnog smrtnika.

– Da li ti znaš šta je lјubav? – žena je stezala šake na grudima – Da li uopšte tamo otkud dolaziš znaju za lјubav? Za tugu?

– Bliska nam je ta pomisao… ta emocija. Često neukusno upotrijeblјena i precijenjena među vama. Postoje stvari i važnosti mnogo bitnije od bilo kakvog osjećanja. Donesite Zvjezdano dijete… molim. Ne smije ostati traga od njega na ovoj planeti.

* * *

Dijete je bilo nebično mirno. Otac ga je držao za ručicu kada su stupili na livadu. Nije se uznemirilo zbog majčinog glasnog naricanja, ni od jetke grčine suza. Gledao je na sred dvorišta. Na biće od tečnog crnila. Prilika mu se učinila vrlo bliska… neobično poznata. Čak se ote ocu iz stiska i pritrča stvoru… kao da mu je hrlilo u zagrlјaj.

– Gospodaru. – nakloni se i dopusti klincu da mu uplete ruke u plahtu. Tvar se proli i obmota, sakri svaki pedalј kože. Napravi se oko djeteta nekakva kukuna. Gusta i neprovidna. Pjevlјive tmine… zgasla a pulsira. Naličilo je na nešto na šta bi ličila kolijevka bogova. Drhtaj uz treptaj… i sve u trenu nesta. Vinulo se van dvorišta, van februara, van svijeta, izvan neba… daleko od uplakanih roditelјa.

* * *

Tamo je negdje u dubinama svemira. Raste da bi poraslo u Kolosa. No, tu priča ipak ne bi završena. Nisu znali emisari da čovjekova žena može da rodi blizance… i da su uzeli i odveli Danila.

Na zemlјi je ostalo drugo od zvjezdane djece. Na zemlјi je ostao brat mlađi… Tesla Nikola.

Milisav S. Popović

 

 

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.

*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237