Vidio mu je modrice na rukama i licu. I jednu rozikastu štraftu na vratu, što će uskoro u plavu da pređe. Kolјeno mu je već danima zgnječeno.

– Šta je bilo ovog puta?

– Nisam htio da ubijem zeca.

– A juče?

– Juče me tukao zbog, zbog… – pokušavao je da se sjeti – … zbog toga što sam prosuo trešnje.

Mjesec je umirio taj mučni momenat tišine. Vukodlak se samo nagnu i tužno pogleda dječaka u skrivene oči.

– Želiš li da te vratim kući?

Maleni skrenu pogled i odmače se pola koraka. Pa onda naglo zagrli zvijer.

– Nemoj… molim te. – tu, u mraku guste šume se osjećao bezbjednije. Kući ga je čekao užas od čovjeka. Rmpalija sa rukama od želјeza. Sa obrvama od uglјa. Da tragedija bude veća, tek mu je bio rođak. Onaj što je njegove roditelјe zamijenio… što ga je, čoče, prihvatio. Udomio. A bolјe da nije. Nјemu nije falio otac što bije… a gad mu je to donio.

– Dobro, dobro de… – tu sam ti ja, ne plaši se.

– Puklo je, znaš… puklo je još više.

Odnekud odozgo, između krošnji, glava zmaja se primače i zabrinuto njušnu čupke klinca u zagrlјaju zvijeri.

– Daj da vidim!

Trebalo je malo trenutaka, a onda je zavrnuo krpe oko sitnog koša. Zgasnuti purpur od srca je slabašno udarao… prelomlјen na više djelova kao školјka koja iz pustinje gleda na more, a zna da je zakasnila.

– Sad ću da ga ubijem! – zmaj urliknu – Idem sad da ga pojedem!!!

Dijete smjesti dlan na njegovo lice, kao što bi nožice leptira smirile razjarenog bika.

– Nemoj… – pomazi mu krlјušt oko očiju – … samo bi se otrovao.  

I opet je mjesec znao kad da se okrene, da bi se suze skotrlјale.

– Koliko je još ostalo? – pogleda ih obojicu – Koliko dok se ne raspukne potpuno?

Zmaj udahnu i huknu vatru visoko. Nije imao načina da kaže, a da ne crkne.

Vukodlak je umio bolјe sa riječima, iako će ga ono što će reći, pocijepati do mjesta gdje su se beba i vuče dodirnuli dušama, i tako prepleli zanavijek.

– Još malo… – liznu mu čuperak – … još jako malo mili moj dječače.

Kako izustiti da će biti dovolјno još samo jednom da ga istuče, da mu još jednom polomi koščice što su ionako jedva srasle… srasle drugačije. I da će da ubije srebrni val života, pa da purpur prestane da tinja u grudima tog osobenog stvora. I da dijete, volјeno od mrtvih roditelјa, pođe njima od ruke sukrvnog krvnika. Udomitelјa.

– Drago mi je znate… – osmijehnu se kao kad zatreperi poslednja zelena travka s jeseni – … drago mi je što će onda konačno prestati da boli.

Sad je već mjesec lice sklonio iza oblaka.

– Ali mi je žao… – smjesti dlanove na šapu i vatrenu kožu prijatelјa – … što se više neću družiti s vama.

* * *

Smjestili su ga na prag. Usnulog i utoplјenog. Bližila se zora, pa su znali da imaju jako malo vremena… Miris purpura im nije dao da se odvoje od njega. Zmaj, veliki kao tri hrasta i devet topola skrušenih krila je mazio modra mjesta, a vukodlak je recitovao neke od nikad izgovorenih stihova. Uspavanka od pjesme i dodira, što bi svaku bol odagnala.

Sunce se pomalјalo, i sve što je od bajke sačinjeno, ako u šumu ne bi pobjeglo, rasulo bi se… i nepovratno nestalo. Ali njih dvojica se ne povukoše, čuvali su stražu nad djetetom…

– Bićemo uvijek sa tobom, naš vrli junače. – i uliše se u njega kroz pukotine.

Zmajsko u njemu poveza svaku koščicu, svaku slabost pretvori u silu. Promijeni mu zenice iz braon u zeleno sivu. Vukodlak mu dade krv mjesečevu i način da u runama zbori… a sva trojica sklopiše dušu, što će biti u stanju da preživi i na koncu, odraste u onog što nije zaboravio da voli.

Probudio se izmijenjen… i naučio je da su bajke u njemu, a da su demoni nešto sa čime se treba boriti u svakom trenu.

* * *

Kad bi me ranio,

pocijepao bi me monstrume!

Nisi znao,

ali bih i tada jahao zmajeve,

plakao iznad zemlјe.

Odrastao sam,

i ratnik sam!

Naučio sam stihove.

Purpur je zašiven,

Nedovolјno si me ubio.

Bajke su me zaštitile.

A ti si završen.

*

Vama, sa ranjenim djetetom u grudima…

 

Milisav S. Popović

 

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.

*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237