Simboli, crteži, znaci – sve sami drevni načini saopštavanja, ispovijedanja, obznane, ali i hilјadugodišnjeg načina čuvanja sebe od zaborava. Bješe tako u vremenima kada je strah bio za tri prostora veći od današnjeg. A onda se svemir malo skupio, okrenuo na leđa – izgrebao žar sa tavanice, pa tako napravio slova. Rijetki su posjedovali sposobnost pisanja, a još ređi dar da i nešto značajno napišu. Ali, i to rijetko vremenom se nakupilo.
Hartije i papiri nisu se mogli sačuvati (do danas bi, doduše, i istrulili) pa se zapisivalo na tkanini, metalu (pločicama), keramici, ali i na kamenju posebno odabranom da zabilјeži raspored zvijezda koje su zgasle – u našem narodu poznatom kao stećci.
Međutim, bilo je stijena koje, niti su imale izvijen oblik stećka niti ornamente, uklesane šare ili druge izrezbarene ukrase, a nosile su lјudskom rukom izvezene poruke. I to ne bijahu samo religijski ispisi, i ne isklјučivo “za ime i slavu najvećeg od osvajača”... već mahom prostodušne sentence – nečiji nedosanjan sanak, kratak pomen ili kakav osvrt na život (u kom žeđi nečijih strasti nisu mogle da zgasnu). Sve njih je ipak krasila istorodnost – teške riječi, sklad ravan melodijskom i izuzetna dopadlјivost umu i onom ko čita da ih naizust i upamti. Nazivali su ih i prokrvlјeni kamenovi. Vjerovatno zbog izlivenog srca uz pomoć kojih su poruke klesane.
Nevjerovatno, ali i ovakvo kamenje se mahom nalazilo na Balkanu, i mahom se o njima nije vodilo računa. U blizini Nikšića su veći komadi čak korišćeni kao ivičnici (graničnici) na livadama – da bi se znalo koliko od polјa kom gazdi pripada. Interesantno, “dobrim” domaćinima nije bilo teško da se zavuku u šumu ili pođu s druge strane gore kako bi tolike granitne ploče izglavili i dosekali do svojih kuća. Kasnije su ih koristili za krmedare i ambare – jer životinje nisu mogle da preskoče “čudno kamenje”. Možda su i mogle, nego nisu htjele – vjerovatno dobrano osjećajući kako žile svemira pulsiraju kroz stećke. Ne bi bio prvi put da su magarad i svinje pametnije od čovjeka.
Ipak, rečito kamenje je preživjelo, a uz malo sreće nadživjeće i domaćinske generacije ovdašnjih farmera… Nosiće poruke na svojoj granitnoj koži i nenametlјivo ukazivati kako su razmišlјale neke mirisne duše milenijum jeseni unazad. A bilo ih je raznih:
Na stijeni okrnjenog vrha ostala je da svjedoči nečija nada u spasenje: “Nebo je bilo u meni. Ne spoznah to dok ne padoh među zvijezde”.
Zbog neuzvraćene lјubavi na jednom od stećaka, mladićeva ruka je isklesala sledeće: “1422., lјeta kada se svi radovaše, a ja… ja zmreh”. Pored kamena je i njegova humka – samo dvije zime mlađa od poruke.
A kilometrima dalјe, zakopana u zemlјi krila se gromada koja je tajila, nešto što je i kanilo da bude skriveno… na sreću, nije potonulo. Na njoj stoji:”A kad zgasnem, ne pomeni me. Nek niko ne saznade da što volјeh ne imah”.
Dani tih doba nisu kroz ove riječi donijele samo zebnju kako je svijet nekad bio surov… već i istine čija gorčina i danas umije da bude opojna poput toplog polјupca. Jer, ima nečeg golemo utješnog u prepoznatim patnjama. Pa čak i onda kada nas od srodne duše razdvajaju epohe. Jer, eoni ni za končić nisu promijenili košaricu gladi.
Neumitnost i ništavilo prate život, te je razumlјiva težnja da makar trag koraka (jeda, lјubavi, tuge, radosti, bijesa) ostane zabilјežen na neki način… Više ne koristimo ni tuđe oči da osvijetlimo mrak u nama, a kamoli da svojim perom ispišemo koliko smo uistinu ranjivi i želјni letenja. Lijepi lјudi nikad nisu bili lјepši – a venu sami; život nikad nije bio lakši – a postaje sve teži; nikad nismo bili sebičniji – a žudimo da sebe nekom darujemo… Java nikada nije bila snovenija – a opet… najradije spavamo.
Zapisi sa prokrvlјenih stijena uistinu podučavaju… a imali su namjeru samo da oglase nečiji plam prije nego ga dašak ugasi.
Jedna mudrost, poput milosrđa, da se dokučiti sa stećaka. Ne treba sebe zaluđivati da je dugovječnost poseban kvalitet… život ne treba mjeriti po dužini, već po širini.
Zato, diši…
Milisav S. Popović