Nada, vjera, sudba… tri strane istog novčića. Dobro de, skoro pa istog. Tri imenice sa potencijom glagola. Tri radnje od kojih se nešto izuzetno očekuje. Uz njih se lakše čeka, baš onda kada u krvi i zenicama nemaš više strpljenja. Kako ih objasniti? Nešto su neodredivo, ali duboko osjećajno, poput kakve fizičke i duševne energije koja oplođuje, uzdiže i hrani. Zahvaljujući njima pojedinac se osjeća kao da pripada elegantnoj i mirisnoj cjelini što lebdi iznad svemira – koje se istovremeno plaši, kojoj se zdušno klanja i koja ga hrabri. Uzdaš se da će jednom da te uzme u zgrljaj i kaže “sve si uradio kako treba, i sve će biti u redu od sada… od sada pa do kraja dana ja ću biti na tvojoj strani”. U nadu se upleka vjera što je nosaš u najmanjim džepovima – sve što treba je da ih sudba pogura. I bude li zbilja tako? Da li je zapravo bitno ako se i ne desi? Zar nije važan put… ne toliko sama destinacija?
Da ih nema, da ih ne prizivamo – ne bi bili osposobljeni za život. Opirati se nadi, vjeri, sudbi znači odsjeći dio sebe, osiromašiti sopstvenost. U svijetu, među ljudima koji ne posjeduju kapacitet za vjerovanje naprosto se ne bi moglo disati. Duhovno bi umrli… fizički bi opepeljili. Nosali bi podočnjake zadebljale od nepruženih pogleda.
Nada nije samo iluzija… ona je i terapija. Vjera nije samo tihovanje… već i učiteljica. Sudba nije samo zacrtano… ona je i opravdanje za toliko toga. I da, sve su one laži… Ali nađi mi onoga koji može da utvrdi da laž nije samo prečišćena verzija željenog poretka. Ljepota kod izmišljotine je upravo ta njena kopilna priroda – pritajena zera koju nosi u sandalama, klica što je kadra da se jednog lijepog sata rasklija. I onda se desi da logika imaginarnog prodre u svijet razuma. Tada možeš reći, dogodila se alhemija!
Kada ste prvi put čuli za nju, rekli su da je to pokušaj da se od jeftinih materijala stvori zlato. Međutim, ćutali su da je imala još jedno značenje… alhemija je tu da materijalni svijet prevede u duhovno stanje. Nauka je dokazala da se zlato zbilja može dobiti pri kombinaciji više elemenata pri akligenezi… samo što je postupak i dalje neisplativ. Ostalo je da se dokaže kako je čovjek kadar drugoj evoluciji… samo mu još zadnjica i želje za nepotrebnim stvarima zatežu mozak ka zemlji. Jer, vještina leta nije samo u mehanici letenja, već i u sposobnosti da poletiš… da zamijeniš tvrdo sa prozračnim; da odustaneš od onoga što ti se čini neophodnim. Dok se nekoć vjerovalo da će se do zlata doći kombinacijom žive i sumpora, za alhemiju unutar čovjekovog bića se zadržalo da su neophodne nada, vjera i sudba. Ija Ovim (mudarac što starao nije) rekao je da će do alhemije u čovjeku doći kada se vatra i voda pomire. Jer, kako izusti, ta dva elementa su roditelji vjeri i nadi. Pa, poštovana sveznalice sa samotnog ostrva tako se dogodilo – rečeno se ostvarilo… rodio se alkohol. Rakija ostvaruje sintezu vode i vatre kojoj se stremilo. Zvali su je vatrena voda, voda koja plamti. Njome gorimo i gasimo žeđ, vlažimo i palimo jezik… rasplamsa se na najmanju iskru, a zaledi se ako se zimom hladi. Rakija grije grudi, a onaj koji joj robuje, uz njenu pomoć sabira na hiljade intimnih čula i dopušta sebi da sabije logiku kako bi u lobanji napravio mjesta da nada i vjera dobauljaju unutra. Zato je sudba pijandura tako prokleta… piju da bi vjerovali, i znaju nešto što drugi ne bi znali… da se nada zapravo prva udavi. Zato su pijanice istinski alhemičari.
* * *
Niste čuli, a i niste od onih koje takve stvari zanimaju… ne krivim vas, ali mene ponesu i razvale. Naime, ovih dana, nekoliko raznobojnih lica dah je ispustilo dok su pejzaže od inja posmatrali pijani… Sreo sam čovjeka kom su dronjke klali vjetar i kiša, a koža zaudarala na rakiju… njemu je to samo bila haljina koju je nosio dok bi pijan plesao sa srećnim mislima. A onda ona žena kojoj su još tragovi na licu kazivali da je nekada bila previše lijepa… ta je pila da bi razumjela zašto je sirota i napuštena, pila je da bi u nešto raskošno vjerovala. I Toma… Tomo je bio divna baraba. Nije umio da radi, sem da slika… a ko uopšte želi da kupi slike ako nema kataloga. On je iskreno gutao svaku vodu što u sebi vatru ima – uz njenu pomoć je iza očiju otvarao sopstvenu galeriju. Bio je kustos u snu od neispunjene sudbe, drugi su mislili da je u košmaru. Sve troje su preminuli kao po dogovoru… vani, na hladnom, ali magično opijeni tečnom nadom. Zaledili su im se prsti, skorčali kapci… samo su osmjesi ostali. Ne brinite, nada, vjera i sudba su preživjele. Samo ih sada nose drugi neznanci.
Hvala vam na svemu, dragi moji alhemičari. Čekanje se isplatilo, sada ste slobodni.
Milisav S. Popović