Doživljaj svijeta, i sebe u njemu – vrlo je promjenljiv. Rasteže se od euforičnog, do izrazito neugodnog. I na toj zategnutoj lastici visimo svi. To jest, dok štipaljke ne popuste…

Istina, čovječanstvo se rastače na gnjile emocije (sebičnost, autodestrukcija, zavist, potrebe za gomilanjem, ljubomora, patetika, aseksulano ponašanje uzrokovano ogromnom potrebom za seksom, ubjeđivanje drugih da nas prihvate kao neminovne i neophodne, glad za gladima…), ali korpus novih „dinamičkih emocija“ počinje da cakli iz pojedinaca. Jedan od takvih mehanizama je i pronoija. Interesantan splet psihe i srca – koji se može ispostaviti kao spasonosan šablon u preživljavanju komšiluka, grada, države, planete… ma cjelokupne ere. Uhodani pronoisti tvrde da im ona uspješno nadoknađuje energiju potrebnu da se puko preživljavanje preslovi u veoma kvalitetno življenje među brodolomima.

 Na ovdašnjim prostorima (gdje se govori istovjetnim jezikom) niti jedan stručni leksikon, a kamoli udžbenik ne tretira pomenuto stanje. Nije za nevjerovati, s obzirom da kaskamo za sopstvenim zadnjicama (glava je tek na drugom kraju).

Pronoija je opozitna paranoji. Dok ovo drugo podrazumijeva zabludu (ili možda realnost?, jer ko zna koliko ste ćaknuti) da vas gone svi i svako, da svijet ima posebno loš stav prema vama, da okolina želi da vas natakne na kolac i ne podnosi ništa u svezi sa imenom, stavom, vašom pojavom… Oni koji su pronoisti na sve ovo gledaju s pozicije “prelijepo li mi je!”. Smatraju da ih univerzum posebno voli, da im sudbina šalje darove zahvalnosti u trenucima kad i koliko treba (pa makar to i bila neka teška muka) – jer su ubjeđenju da se sve to čini radi njihovog dobra i nezaustavljivog prosperiteta. Od ljudi očekuju samo podršku i ljubav, na nedaće gledaju kao na prolazno, krajputno trnje koje će rezultirati rascvalim ružama… a na banalne događaje kao na otkrovenje neponovljive radosti (i tako iz dana u dan).

E sad, da ne biste pomislili da se radi o ljudima koji rone u moru opijata, mora se nešto prethodno napomenuti i time razdvojiti sirće od vode – paranoci su zbilja, uvijek (s reda) duševno uznemirene osobe, i tu nema mnogo dvojbe… a ako ikada budete u mogućnosti da upoznate bilo kog pronoistu primijetićete odlično vladanje situacijom, mislima, refleksima i skoro iritantnu smirenost u komunikaciji. Da, pronisti su uglavnom normalniji od ostatka farme… što umije da zasmeta teladima.

Tri definicje se rame uz rame nalaze u odjeljku „Estetika umne etike“ gdje se za pronoiju kaže: 1. Divna iluzija da su svi tu da te učine sretnim. 2. Stav da ostali o tebi misle samo najbolje. 3. Vjerovanje da je spoljni svijet tu da ti po potrebi izađe u susret.

Jedna od krajnjih formulacija ide toliko daleko da se tvrdi da u svijetu zbilja postoji velika masna zavjera… a to je ona koja se trudi da ti pomogne i olakša postojanje.  Možete misliti, zavjera koja vodi računa da malom čovjeku život postane najbolja moguća zanimacija?!

Karlos Kastenada je izrekao misao koja predstavlja vodilju pronistima „Mi ili činimo sebe bijednima ili srećnima. Količina uložene snage je ista“… i malo šta tu možemo da dodamo. No, ovo ne znači da je Kastenada njihova uzdanica. Najveći dio njegovog učenja pronoisti odbacuju kao “sumnjiva rabota”. Sve što zapravo rade, jeste da sakupljaju one misli, stavove, filozofije – koji potvrđuju ljepotu grubih radova na divnoj planeti ljudi, miševa i slonova (gdje samo jedna vrsta konstantno zakera).

Pronoija se stiče. Doduše kao i paranoja. No, prva iziskuje mentalne vježbe i pripreme toliko redovne, dok se um ne utrenira da komotno diše. Malo koje stanje zahtijeva racionalizaciju svakog aspekta postojanja, kao što to čini pronoizam… jer, tu se ne žmuri na činjenice, samo se vidi neka druga, ljepša istina. Loše je prisutno, da bi bolje nastupilo. I sve se dešava baš kako treba. Pronoija te otima od zablude i tereta da si centar svijeta… ali ti zauzvrat poklanja utisak da si dio svega. Sudbina potpunosti i ispunjenja.

Jedna od najvećih teških istina običnog čovjeka glasi – kako vrijeme prolazi, sve više iz sebe nestajem… sve dublje blijedim.

A pronoista će reći:

Pruži ruku, da ti prste zagrijem.

Dok vatra u tebi nije zamrla.

Da se na kraju u milion svitaca raspeš.

Ognju treba šapat udaha.

Da izblijediš… tvoja je odluka.

Milisav S. Popović

 

 

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.