Neka su i zlatni – lanci su lanci.
Možeš da budeš u svijetu, ali i da budeš slobodan od njega.
Jer, najljepše je biti nešto i neko – čemu niko i ništa ne treba.
Da bi ovo shvatio – nudim ti tri načina…
* * *
LICE NOŽA – Vjera da nož neće izdati, samo ako ga držiš u kanijama duga je kao i čovjekova potreba da rasiječe drugoga. Istina je nešto bezobraznija… nema bodeža, pa makar i kuhinjski bio, a da se u jednom trenutku neće okrenuti protiv vlasnika – zasjeći mu prst… povući rez preko dlana. Jauk crvenih zalisaka rane potvrđuje slanu istinu – meso nikad neće vladati nad metalom.
Legure daju iluziju da su tu da služe i ćute… ćute dok ne ugrizu. A onda opet, krvožedniku što se jednom namjerio na vas, uvijek se vraćate… jer toliko toga ima što nožem na kriške treba izdijeliti. Suludo, ako mene pitate… jer se mnogo toga da toplim rukama izlomiti, bez dranja.
LICE MJESECA – Postojali su ti tajanstveni stranci što su dolazili do našeg granitnog zida i svaku pukotinu na njemu ispunjavali gučicama nane. Peli bi se na grubu kamenu kost i gledali u nebo čekajući da ih mjesec pozove na ples uz noćnu muziku. Bili su strpljivi i u čekanju uspješni. Ne mnogo drugačije od njih, a opet ne ni isto – i mi smo održavali šutljiv ritual sa Lunom… doduše ne mi ovakvi danas – koliko nekad davno naši preci. Ali, bili smo nestrpljivi. Gađali bi kamenčićima visine, da skrenemo pažnju majci svih zvijezda da nam priđe. Kažu da mjesec nikud radije ne prošeta nego iznad našeg neba. Ali se nešto nije zadržavao u plesu sa očevima.
LICE CIMETA – Kolač od mliječnog griza, dobar za sirotinju bude dostojan i kralja ako mu se doda trun cimeta. Ni limun ne ujeda jezik kad mu riđi začin naspeš u zasjek na kori. Sok od zove, umjesto da uspava, razbudi svaki damar ako se združi sa cimetom. Kad se nekad davno čamcima išlo u lov na divlje koze uz obalu… nosio se durbin i bacala mamilica od meke dlake da šestari nebom. Sa nje bi otkapao miris stučenog cimeta i prevario bi najvještijeg, najsnažnijeg jarca da izađe iz čestara. Daroviti meštri su iz jalove šume umjeli da uđu u trag svježem žirju uz pomoć bajalica umočenih u crvenkast začin. Način se naravno izgubio, ali je smjesa ostala.
ODRAZ NOŽA – Vjera da vas ljudi neće izdati, samo ako ih držite u kanijama prijateljstva duga je kao bilo čija potreba da ne samuje. Istina je nešto bezobraznija… nema čovjeka, pa makar i od vaše krvi bio, a da jednom neće srdžbom zasjeć oko… ili vam čak presjeć vjeru u pogled, zavijeka. Crveni zalisci na rani potvrđuju slanu istinu – nad mesom se bez pomoći metala ne može vladati. Mnogo prijatelja daje iluziju da brinu i ćute… ćute samo dok ne ugrizu. A onda opet, krvožedniku što se okrenuo protiv vas, uvijek se vraćate… jer toliko toga još u duši imate što treba na kriške komadati. Suludo, ako mene pitate… jer mnogo toga se da sopstvenim prstima zašiti, bez dranja.
ODRAZ MJESECA – Mi smo od onog soja, što gradi stepenište do neba… i taman kada do Mjeseca dođemo, za rukav da ga povučemo, stropoštamo se sa ivice – ili tek tako siđemo. Prepustimo da tuđin dođe i nabere zvijezda. Građeni smo od granita – vele… što ne kažu da imamo toliko rupa da ni blaga nana ne pomaže. I dalje boli, što mi sve naše snove, poput Mjeseca kamenčićima gađamo. Ko nas nauči da se uopšte tako peca?
* * *
Pročitali ste o ćudi noža, te kakvu prirodu odnosa gradimo sa nebom u nama. Nažalost, saznaćete iz prve ruke o vrstama rana, o vrelini tuđeg ugriza (danas, sjutra možda)… pa čak i kako izgleda kada Mjesec do vaših šapa došeta, a drugi ga otmu i sakriju iza zida.
Tvrde da u svakoj priči postoje dvije strane: ogledalo i naličje… nož i rđa… mjesec i tama. Lažu… uvijek je tu i ona treća – što, poput tajanstvenog puta vodi iz šume do polja zdravih žireva.
Ne mogu reći šta je tvoja treća strana svijeta… al ima jedna caka, svojstvena svima – na svaki tvoj odlomljeni, rasječeni dio bića naspi malo cimeta… onda se zaleti u oblak… i šestari prostranstvom kao fina mamilica… Privuci sebi život, i potom šuti… jer ga ovdje odveć dugo niko drugi nema.
Možeš da budeš u svijetu, ali i da budeš slobodan od njega. Jer, najljepše je biti nešto i neko – čemu niko i ništa ne treba.
Milisav S. Popović