– Nemoj to da radiš! – brat mu je stezao ruke, dok su sestra i žena ridale uz desno rame.
– Moraš! – seljani su bijesno podvikivali, mašući bakljama da nastavi dalje.
– Nemoj!
– Moraš!
– Nemoj!
– Moraš!
I dok ga je porodica vukla, drugi su ga gurali… Rastrgnut i utrnut, povijene glave je ipak koračao naprijed, a u oluji magle što mu je ukašila misli, samo se jedno pitao:
Šta da uradim? Šta da radim, da prestane?
*
Kretali su se kroz suvi klanac. Cijela povorka. Tuda rijeka decenijama nije tekla. Okolo zidovi od sivog kamena i vijugav put, prepun smrada. Noć je bila providno mračna… nije znao da li je zbog baklji, ili njegovog prokletog dara.
Zašto je dolazio… zašto ovuda?
A znao je. Zgodno je ovo mjesto za skrivanje… zgodno za činjenje.
Ruke su mu se tresle. Pokušavao je da ne gleda u bratove oči, da ne sluša sestrinu molitvu… ali najgore je bilo ne primijetiti ženine suze, i jad u njenom grlu.
Ne. Zapravo je najgore vidjeti lica seljana – što ih je strah precrtao u bijesnu grimasu. Takav odraz traži “satiranje”… grđu verziju pravde.
Nije bilo povratka. Večeras će sve da se okonča. Najradije bi da stane, i da se do koljena ukopa. Pa, neka ga tuku toljagama.
No, koračao je dalje. I duboko se nadao da ga neće zateći na kraju klanca.
Ma koliko to ne značilo ništa… nadao se da ova noć neće biti poslednja za jedinog mu sina.
*
Ipak… sreća ne bi milosna.
Na samom utuku klanca, tamo gdje se staza u parcelu rašiva, i gdje okomito brdo završava mogućnost bijega – zatekli su klinca.
– Ene ga! – nasta dreka – Ene ga Bjesomor!
Srce mu klonu kad ga ugleda. Još dublje u utrobu upade kad ču kako ga zovu. Bjesomor. Zloduh. Kralj mrtvih.
Ovo je moja krv kriva. Ja sam mu prenio dar oštračine. Kako li si budalo i mislio da će da preskoči… samo zato što se sedam generacija ništa nije desilo. Budalo! Jadna budalo.
A mali je djelovao zbližen s paklom.
Svega osam ljeta, a već je plamteći katran vijugao iz njegovog grla… oko njegovog tijela. Pribijen uz zid, bez straha, gledao je u sve njih – pogled mu je bio širokog zalogaja. Onostran.
– Ivane! – mati zavapi.
– Ivane! – striko i tetka povikaše.
Samo je otac ćutao, čela ka zemlji, dok su suze oticale.
Gomila spriječi da familija otrči do djeteta, ta ista gomila se uznemiri i osokoli sopstvenim povicima.
– Pogledaj šta je oko njega! – neko zavriska.
Tek tada vidješe psa i ovcu. Unakažene. Poluraspadnute. Kako se klate blizu njega. I zvere u njih crnim očima.
– Ovo je moja Belka! Krepala je onomadne od ljuštura!
– Ovo je naš pas! Preklali su ga vukovi prije Ilindana!
Vratio ih je iz mrtvih! Uskoro će moći i ljude! O Gospode! – misli mu užas natopi.
Neko baklju na dijete zavrljači!
No, mali vrat izvrnu. Vatra se ugasi. A baklja na pola zamaha put završi.
I ovca i pas zarikaše glasom zanemnim. Udrobnim.
Tajac nagli.
Klanac suvim tokom zašušti.
– Spalite ih! Spalite Bjesomora!
– Stani! – otac viknu – Stani! Ja ću ovo da završim!
Brat ga za zglob uhvati:
– Nemoj!
Skloni mu ruku… i istupi.
Isuče nož, zakorači.
*
Dvadesetak hvati do njega. Taman toliko trenutaka da ga u oči gleda.
Ivane moj. Srećo tatina. Sve je ovo moja krivica. Ja nosim oštračinu u krvi, od oca mojih očeva. A mislio sam da se umirila.
Stvor ga je posmatrao dok se približavao. Ovca je razvaljenom vilicom škljocala. Pas istegao jezik iza zuba – zgura se po mesu nakupila. Ali, niko ga nije napadao.
Zaustavio se na skoro bartum. Dovoljno prostora da neko skoči na nekoga.
Ali, okrenu se gomili.
– U pravu ste ljudi! Samo direktna linija može ubiti Bjesomora! – začu iza sebe režanje iz sinovog grla – Samo ja ovo mogu da okončam!
– Molim te! – brat, sestra i žena zakukaše.
– Ipak! Ima još jedan način! – spusti oštricu niže, ka mekom džepu trbuha – Kad otac sebi čvor jetreni iščupa, s djeteta se povlači oštračina.
Pogleda iza ramena, u lice prepuno katrana.
– Živi Ivane. I budi dobro čeljade.
Kandža ledena zažari utrobu. Bol mu uze preostalog daha, povuče oštricu u obje strane nekoliko puta. Krv, crijeva, džigarica… sve van pokulja.
Dok je padao na koljena, gledao je u sina. Nasmijan.
Dok je padao… sreća se zamutila.
Katran nije bježao sa lica! I dalje je oštračina sijala iz njega!
Eh! Kurvinska kletva! Iz zadnjeg trena, dok se smrt na njega pela… pogleda u ženu, pa pogleda u brata.
Ivan nije moj! Govna jedna!
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237