Zamolih praoce da dozvole da pristupim skriptama… da na tren pozajmim svitak… i pokušam da prepričam saznanje o mladiću kog su ljudi, ne vremena, isjekli sekutićima.
* * *
Akana (od roda Tikara) odnjegovali su jagnje i sova. Mati mu bješe slabašna žena, pa je umjesto mlijeka čedu nalivala izdah sopstvene duše u malena usta. Kad je tako konačno presušila… iskapavši i zadnju česticu soka, Akan je stao na noge. Ona je ta koja je svela… sa slikom u očima kako je kao mati uspjela.
Ožalio majku, smjestio njen pepeo u drvo i svezao lišćem – da uraste u stablo i nastavi da miriše. Sovu spusti na rame, a jagnje uzeo u naručje i pošao da otkriva svijet.
Stopala mu ojačala, tijelo se izvilo u snagu, a oči postale spretne da primijete svaki damar i po mrklom mraku. Samo životinje ostaše onako mlade i sitne, ko prvog dana kad mu ih nebesa podariše.
Prođoše tako decenije, i sad već kao stasit čovjek, Akan se vrati u pređašnje doline. Nastani se blizu majčinog drveta i izgradi prve velike kuće.
Nakon malo dana, dođoše pastiri… zamoliše ga za prenoćište i kap vode. Akan pruži mnogo više. Sova ga kljucnu da bude obazriviji, ali jagnje poliza ruku da “baš tako radi!” … da samo nastavi.
Proču se priča od brbljivih pastira, pa ne prođe ni mjesec jutara, kad dođoše razni ljudi sa familijama… i zamoliše čovjeka da se nastane nadomak njegovih divnih kuća.
Akan sretan što brojni u njemu vide spasa, izgradi toliko domova, napravi toliko bunara da se uskoro i sa brda mogla vijdeti golema vatra sa načičkanih ognjišta. Sova ga i tada opomenu, šapnuvši mu da malo porazmisli… ali milo jagnje liznu čovjekovo lice i poruči da „sreća tek u darivanju sreću podari“.
Zanemari Akan pticu, dade se na još veće stvari… ogradi seoce, dovuče rala i sam izmetnu zemlju ispod pustinje… tako stvori prve plodnje njive. A onda dođoše drugi, raznobojni… i među njima gle!, otac pogani – što se ote od njega dok je u majčinoj utrobi sklapao srce od spore želje mile žene bez čovjeka. Sova ga i sada kljucnu po glavi, počupa nekoliko pramenova i kriknu da se „ne posveti toj ljudskoj bali!“, ali jagnje nakrivi glavu „bližnjem krv brani da se od istih odmetne… samo ti tako nastavi“.
Zanemari opet dobra duša cvrkutanje, pa posluša meket… Primi oca i njegovu drugu familiju. Brojna polubraća i izvanje sestre se smjestiše pod krov najtvrđih kuća… i uskoro tražiše od Akana da im isplete krevete od rskavog pruća. I limun drvo zaželješe… a i više mesa za svaki od obroka.
Sova, skrušena od brige i ka čemu sve to ide – izmače se sa ramena, i po prvi put nakon toliko decenija rastegla krila i smjestila se na granu maminog drveta. Da odatle sa pažnjom nadgleda šta njen ludi Akan dela. A bilo je raznih čuda… išao je od vrata do vrata i ispunjavao želje otromboljenog naroda. Na svaku viku i prozivku bi skakao i donosio dobra koliko je mogao. No ljeta prođoše, Akan se savio… lijeni svijet nije mario. Iskao i zijevao… zahtijevao i pljuvao. Na desetine njih prst nije pomjerilo, a ljutilo se na divnu budalu što više nije onako hitra kako se očekivalo.
Jednom mu tako zatražiše da zaustavi doba monsuna. Otjerali ga od naselja daleko… da hladnoća repom ne dodirne njihova užegla koljena. Dok je promrzao čekao na planini da zgrabi oluju i zaveže oblake, shvati da su mu ruke orapavile… pogleda na janje, ali ne bi više toplokrvne minijature!, već odrta ovca se uplela u sopstvene brabonjke.
Shvati Akan šta je uradio. Puče grom, al u njemu. Spusti se među otimače. Dotjera oluju u svaki dom! Razvali svako ognjište. Nasta cika i vrtutma. Kletve i suze sa svih strana. Ne bi njega više briga – već osta da gleda kako se sve što je tvorio raspada.
Rušilo se i odranjalo nekoliko dana… a u zoru poslednjeg pojavi se sunce i čista vedrina. Naslonio se na majčino drvo i prvi put odmorio od sveg tog baleganja.
Razbježala se gomila… osta samo hrpa nedovršenih obaveza.
Tad mu, nakon gorke dostine vremena, sletje sova i zguči pored vrata. Stara već… ali odvajkada draga.
Izgradi za sebe kuću, domognu se svojih snaga i poče da živi život po sovinim zahtjevima. Tek mnogo posle, vratiše se po ovcu… i smjestiše je iza ograde, da se malo oporavi od zime i leda, i suludih ideala. Nikad je više Akan ne uze u zagrljaj… ostala je tamo, da preživa i da se od pogrešnih nagona oporavlja.
* * *
Vama, što ste sopstvenoj familiji žrtva… vama, koji život položiste nezajažljivim hidrama… ako ste iskra, postaćete im briga.
Zgaziće vas srkači kičme i mesa… zgaziti, jer im kostima treba premaz od srca. Samo da što više zlata izvuku iz žila tvog milosrđa.
Jedno utuvi – dobro se dobrim ne vraća, i u tvojoj žrtvi će uvijek vidjeti krivca.
Zapeci potrebu da si sluga… iscijepaj ulogu da si svemu rešenje, podrška i zakrpa.
Krv više nije dovoljno sveta, niti bitna… ako ti je duša njome izgrebana.
Nije, stvarno nije život čičak… već mnogo ljepša biljka. Samo ti bašta u kojoj si, nije dala da se razlistaš.
Sova nek ti bude učiteljica, a dušebrižno jagnje?… pa, najbolje je kao jagnjetina.
Tamo negdje postoji nebo… i ljudi… koji su tvoja porodica. Moje drvo je prepuno soka od vatre i šumskog inja… dođi, čekam te sa ispruženim rukama.
Tamo gdje smo, tu je tvoja domovina.
Milisav S. Popović