Ne budi nikad dio kažnjeničke ekspedicije, ako se ista opravdava glupim razlozima… jer često, predvodnik junošne čete bude žestoko ograničena osoba.
* * *
Da li ste svjesni, da glupost i glupi ljudi nemaju definiciju u psihologiji? Nigdje navedenu. Nikad obrađenu. Ni kukavni opis siptoma?! Naime, svako drugo neobično ponašanje se u zbornicima patologije zavodilo pod “vrijedno pažnje i medicinskog tretiranja”, da bi jedino glupost ostala imuna na dijagnozu. Preciznije rečeno, niti jedan glupak neće biti podvrgnut kliničkom tretmanu ili završiti pod stručnim nadzorom institucije. Društvo ne prepoznaje ovo, inače tako lako prepoznatljivo stanje, kao nešto čemu treba sistemski pristup. Ako si glup, svijet poručuje da samo nastaviš tako. Nema zabrana, ni kazne. Sloboda djelovanja, kretanja, interakcije – kao glupoj osobi – veoma ti je zagarantovana.
Ajde sad da malo sporije dišemo i pređemo očima preko lepeze ponašanja jednog glupandera. Pritom, molio bih da sprdačenje, bahatost i vrijeđanje sazujete zajedno sa komfornim papučama i ostavite u ćošku sopstvenog mraka. Treba nam valjan uvid, lišen ega kod posmatrača, pa da kasnije odlučimo je li svijet predusretljiviji prema blaženima (umnima)… ili karakondžulama (zlim tupadžijama).
Elem, svi se rađamo glupi – istina; jednako tupi i tek donekle svjesni sebe i okoline. Kažu da je to normalno kako bi se beba mogla u potpunosti posvetiti kakenju i papanju… jer da je dolaskom na planetu svijest za koji procenat više pobuđena, od silnog uzbuđenja gdje se obrela i šta je sve snašlo, beba ne bi mogla ni da kaka ni da papa. Od stresa bi propušila. Zbog toga, nekako sve ide spontano i jako sporo na početku…
Onda započinje rast i razvoj. Tu bi glupost trebalo da se olinja (opadne) za dobrih trideset procenata. Odgoj i socijalni okvir (u zbiru sa raznolikim okolnostima) utiču da se u umu formiraju klasteri pameti, inteligencije – mogućnosti da sudimo i rezonujemo. Ono što ta “polja električne hemije” omogućavaju jeste ništa drugo do čuveno adekvatno reagovanje na izazove i probleme. Znači, kad si pametan, svoju inteligenciju ćeš dokazati adekvatnim ponašanjem koje rezultira afirmativnim rešenjima.
Kod glupaka, umna klasterizacija je svedena na minimum – adekvatnost nije prioritet. Potencijal je blago (ili oštro) zakrivljen, pa umjesto da misao pređe cjelokupni tok do realizacije, udari na prvu blokadu i tu formira zaključak. Zbog toga su glupi ljudi podvodljiviji zabludama, pogrešnim teorijama i društvenim smicalicama. Najveći broj izvršitelja terorističkih akata, napada na zajednicu, predstavnika nasilničkih grupa su jadnici sa ogromnim problemom pravilnog razmišljanja. I slijepo zaljubljeni u ideju koja im je plasirana. No, koliko god da “vojska glupaka” može predstavljati problem… muka nastaje kada se jedan takav ispenje na tron i postane odlučilac. Istorija je pribilježila ogroman broj takvih sociodruštvenih ispadnika okupanih moći… i sve su prilike da će ih ubilježavati još. Jer, svi su oni izuzeti od dva nevjerovatna nagona: “stid” i “nesigurnost”. Čim ni traga nema ovim svemogućim regulatorima ponašanja, svijet im izgleda kao polje puno ovaca koje treba klati. Obziri se svode samo na ličnu korist. Glupost je postala moćna.
No, da ne bi griješili dušu… postoje i glupaci čije ponašanje nikada neće preći liniju “opasnog po druge”. Zahvaljujući moralnim vrijednostima koje su najvjerovatnije naslijedili od porodice.
Krucijalno pitanje glasi – da li je onda ovo stanje genetski prenosivo? U najvećem broju slučajeva ne. Ograničenost racionalizovanja jeste uslovljena s očeve strane, ali tu je potencija koju majčin element uvijek ispravi i nadogradi.
Glupost je u najvećem broju slučajeva produkt nepravilnog socio-psihološkog odgoja. Da se radi o stanju koje može da se “izliječi” ukazuje i činjenica da intenzivna dinamika druženja (obitavanja) sa pametnima dovodi do naglog umnog napretka kod jedinke sa “ograničenim” ili “jetkim” načinima razmišljanja. Aha, inteligencija je prenosiva. Zbog toga se ne plašite da vrijeme provodite sa nekim “glupanderom” koji je drag… rad sa njim (puko druženje) pomaže majmunčetu da dosegne nivo čovjeka. Ovdje nismo kanili da slikom nekog uvrijedimo, već da svedemo vizuelnu predstavu na nivo lako razumljiv. Da i grupi čitalaca koja zazire od interakcije sa “pametnjakovićima” pokažemo drugačije načine. Vjerujte, više “mudrijaši” valjaju vama, nego sebi.
Najveći problem “neliječenih” glupaka je samoživost. Potpuno odsustvo društvene brige. I zazor od boljih – do mjere satiranja. Znate već, groblja su puna neostvarenih anđela, kojima je neka avetinja zabila prvu lopatu i posula humus po svježem truplu.
Njih krasi upornost. Tako užasna upornost. Manita zadrtost. Jer, uspjeh u bilo kom polju zavisi od volje i velike energije da se prodre (otme, zakuči, preuzme)… ne od inteligencije, nikako od pameti. Zato je na planeti toliko užasno loših odlučilaca i beskrupuloznih moćnika. Upravo te njihove neukusne namjere da drugima uređuju živote je najpatogenija valencija pojave kojom se danas pozabavismo. Glupaci vladaju; glupaci se kote… i što je još gluplje, oni su žestoka manjina.
Uzgred, ovaj tekst je pisan metodom izopsije – način na koji se strateški smješten problem proteže do regulišućih zaključaka. Davajući prostora da se stvari dopišu. Zašto? Ako je neko vama drag, odustao od čitanja jer mu je pristup bio teško pojmljiv… natjerajte (ubijedite) na ponovno čitanje. Tako se širi klaster spoznaje… i makar kod nekog produbi potreba za valjanošću… nadam se. Pripitomiti glupaka bi trebalo da bude na vrhu dnevnih aktivnosti civilizacije.
Milisav S. Popović