Nije ih ostalo mnogo. Svega šačica… uglavnom oko groblja u brdima. Nisu dirali žive, takva je bila azma – drevni dogovor između Psoglavih i ljudi. “Samo ladno meso sa mrca”, jedino dozvoljeno kao hrana. A on – on osim snage i čeljusti, nije imao imena. Nikad ga nisu sreli, nisu ni željeli… iako su znali da je među njima. Psoglavi stvor sa sjevernog klina.
U krajnjem, iako su žalili zbog upokojenih, znali su da oskuga i lepnjača neće zaći među sela… stvor bi sa mrtvih i bolest sažvakao… Opet, ta stvorenja su ljudima bila jezovita i od vukodlaka betnija.
No, nosi ova priča, priču među rebra.
*
Ležala je bez svijesti, savijena oko grobnog krsta… Ko zna koga je ispod zemlje grijala? Osjetio je miris iscrpljenosti i truleža u dnu joj stomaka… Zubi mu se okvasiše glađu. Primakao se tiho, uspravio na dvije noge i izmirisao cijelu… spreman da zaroni vilicu čim je čas odvuče iz života. Pa da i on sazna kakvog je ukusa vrela džigerica.
Groznica, plitko disanje… i poneki jecaj. I miris kakav se ne dešava… apa samoće kojoj nema lijeka. Srce veličine lješnika. Ali udara.
Ko je ova seljančica? – pokuša lice da joj pročita.
Dal zbog sudbe, koju psoglavi mogu da vide… tja, ti znaju čim dijete ugledaju, tačan čas kada će da umru… il zbog teške istine da joj nema spasa… šta god da je presudilo, zari joj očnjake u doramni sap… tamo gdje su guste lokne.
I poče da guta… srče… sve jače i brže… Dok joj u grudima nešto ne puče.
Klonu ona, i skotrlja sa humke, pravo u njegove ruke (ako kandže mogu nositi dlanove).
*
Odvuče je do rijeke… spusti pored vode… krv mu se usirila oko njuške.
Bolje je disala.
Iz nje je izvukao trulež… neće umrijeti… iako je trebala. A i ugriz, ispod kose… na prst od ramena… štitiće je od drugih psoglavih… Ujedno – kroz njega se sa njim povezala.
Znaće, o i te kako znaće – šta joj se ubuduće dešava.
Zakorači u vodu… zagleda u struje… zgrabi najreskiju pastrmku od silnog jata što ruje.
Iskandžija joj utrobu, prelomi svu… i ostavi pored nje… pa se u krošnjama izgubi.
Živa riba će je oporaviti… kad se probudi.
*
Kad god bi se do ožiljka dotakla, prizvala bi momenat kada se probudila… bez bola, makar ne onog zbog kojeg je umirala… i riba koju je alavo progutala.
Prošlo je dosta od tada… i nije bila sigurna da li ima đavola ili anđela – ali je nekako znala da je zaštićena. Zavijeka.
I duša i tijelo su joj se oporavili tako hitro – da su grudi pune meda bile… pa bi i mlijeko ponekad iz njih iscurilo… eto koliko se proljeća u nju uselilo.
A on bi to osjetio. Više nije bilo razloga da je žali… sada ih je mnogo više bilo da je želi.
Tako sočno.
Tako bi je imao.
No, azma veli da nije dozvoljeno.
*
Godinama bi se sve bliže primicao… posmatrao kako je jedrila… kako se smijala… kako je najdivnije sasila.
Zabijen u krošnje, nabreklih mišica… sanjao je šta bi mu priča sa njom donijela…
Sok u srcu… i međunožju mu se razdivljala.
Ali, držao se daljine i nedodira.
*
I nikada nije od one rijeke odlazila… Svaki brzi dan bi svraćala… u vodu zagazila. Baš na mjesto gdje pastrmke ruje.
Obnažena, pogledima dostupna… ranjiva, ali spokojna. Bila je zaštićena.
Kad god bi vodu zahvatila, stomak i grudi bi više puta nakvasila… pa bi na koncu ožiljak pod loknama pomazila.
Čapra bi mu se naježila.
Gledao je kako bi se toplom vjetru dozvolila… da je osuši u damarima.
Kakvom srećom je zvijer kažnjena.
*
Nakon par ljeta se moma zaljubila… To što je imala nekog, samo mu je više prenijela. Svaki poljubac, šapat uz vrat, i silina slatkog prodora… slast mu je razjarila.
Te večeri, kada je do rijeke pošla… da sa butina sjeme spere… negdje daleko se zagledala i kroz guste lokne prošaputala:
Znam da me čuješ… ko god da si, volim te najdublje.
Zelene oči mu sijevnuše. Bješe dolovima daleko… ali kao da je bio tik pored nje.
Prvi put sebi dozvoli da od njega njoj nešto ode… jer, psi i vuci, vole jednostavnije… od čovjeka bolje….
A rekao je:
Živi u medu dok med ne iskapa. Živi do potonjeg udaha… a za to ima vremena. Tvoje tijelo, moja azma.
– Hvala ti. Kako da uzvratim što si me spasio?
– Budi voljena. A ja bih ti, da mogu, tako rado rosu s bedra polizao.
*
Eto tako. Ukus soli ljubavi… kakvu ni pjesnik ne bi ispjevao.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju