– Znači, primiri!
Svaka brbljiva glava u trenu ućuta. Dupeta se zalijepiše za tapacir. Amfiteatar prestade da breči, bome i da diše na momenat. U sudaru vučjeg autoriteta, janjad nemaju mnogo izbora.
Prijeteći se zagleda u njihova lica, čisto zarad upozorenja da se sa njim nije zezati. Nekoliko puta tapnu noktima po katedri, potom se obrve rastalasaše, vratiše u prvobitno ležište i profesor skupi usne kao da će poljubac da pošalje. Propulji:
– Danas… nastavak. – glas mu se presvuče u udobnije haljine – Ko će od vas, umnih glava, da mi ispriča u kratkim crtama, šta ono bjehu Dinoflagelati?
I naravno, prva i jedina ruka koja je probila studentski zatupljeni mjehur, pripadala je djevojci u rolci (neuspio pokušaj da sakrije troslojni podbradak)… ona što svako slovo zapisuje i guta, da bi ga u ovakvim trenucima izdeklamovala, bez sposobnosti da ga preoblikuje u bilo šta korisno… kao znanje na primjer. Ta bi znala sve o žabama, osim da jednu prepozna u močvari. Najgora vrsta najboljeg studenta.
– Dinoflagelati su fitoplanktonski organizmi. Mogu da svjetlucaju, a i ne moraju. Uglavnom su oklopljeni celuloznim oklopom, no postoje i neoklopljeni oblici. A neki imaju samo prozirne opne. – oči počeše da joj se nadimaju – Prilagođeni su različitim staništima: od pelagičkih do hiperbentonskih staništa, od umjerenih do toplih mora, od ušća do slatke vode. – vratne žile izbiše do ušiju – Važni su primarni producenti, ali su i glavni uzročnici cvjetanja mora. Mnoge vrste dinoflagelata stvaraju različite toksine. Neke vrste uzrokuju toksična ili netoksična cvjetanja mora… što se još naziva i “crvenom plimom”. Toksini koje stvaraju mogu biti veoma opasni i u vrlo malim količinama, brzo se mogu prenositi kroz hranidbeni lanac te tako utiču i na ljude.
Stavi joj do znanja da je bilo dovoljno i da uzme vazduha (da joj glava ne prsne od informacija).
– Vrlo lijepo i vrlo Vam hvala draga koleginice. Šteta što na departmanu ne postoji recitatorska sekcija… sve biste ih oduvali.
Ova se zajapuri od ponosa, gluva na ironiju. Ocu je već poslala poruku “Tajo, bila sam najbolja danas. Profesor je oduševljen!”
– Čuli ste… tako izgledaju dinoflagelati koje biologija poznaje. Kojih ima svuda. – sklopi na momenat kapke pa se nasmiješi – A šta je sa sortom koja je izumrla? Kakvi su bili praistorijski primjerci, poput habituma?
Pažljivo su ga slušali, znajući da slijedi nešto što ne mogu pročitati u redovnim udžbenicima.
– Habitumi su bili hibridi… nevjerovatna kombinacija dva organizma. Dinoflagelat bi se obmotao oko embriona nekog reptila, omogućavajući da u njegovom jezgru lagano raste i razvija se. – coknu jezikom – Ali to nije najfascinantniji momenat kod habituma. Simbioza koja je nastala morala je nekako da se hrani, da se održava… a to se činilo stvaranjem mini ekosistema. – brzim pokretom nacrta krug na tabli, a u njemu nekoliko manjih – Zamislite višesfernu opnu, u čijem pupku spava beba gušter, a gornji slojevi su toliko mirisni da sitniji organizmi ulaze unutra i započinju tu da obitavaju, žive. Sve vrijeme habitum miruje, dozvoljavajući da sitne nožice gaze unutar njega i grickaju ga… Ti organizmi će privući veće, koji će takođe odlučiti da se u habitumu nasele… jer imaju svježe hrane napretek, a i zaštićeni su od opasne okoline. – nalakti se iznad stola i naceri od zadovoljstva – Da li predosjećate biohronološki triler koji će da uslijedi? – ćutali su, ali uključeni svakom ćelijom prisustva – Dinoflagelat, ili opna, izdržaće sve dok se u njemu ne smijeni toliko generacija pridošlih organizama, do trenutka dok ne nikne najkvalitetnija sorta. A onda pusti toksine, probudi iz dubine odraslog guštera… i dopusti mu da se konačno najede do mile volje. Nastaje masakr! – klepnu dlanom o dlan, zvonki zvuk uplaši nekolicinu unesenih studenata – I to je do sada najsavršenija zamka, najefikasnija poznata simbioza dva alfa predatora. Takvih hibrida danas nema.
* * *
Ali, dragi profesore, to nije istina…
U dubinama Zemlje, baš ovog trena… u jezgru toplom poput majčine utrobe, ogromni reptil je pred buđenjem. Do nosnica mu je stizao miris sa površine… bujice ljudi su se namnožile. Trčakaraju mesnate nogice.
Mi smo samo farma unutar kolosalnog dinoflagelata. Samo svježa hrana.
Toksini su pušteni… Gozba se sprema.
Crvena plima.
Za njega.
Za zmaja.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.