Egzorcizam – postupak istjerivanja đavola (demona) iz zaposjednutog tijela
* * *
Hladni novembar 1930, Gruzija
U kripti podno seoceta Džugašvili, prilike u procesijskim odorama otvarale su ćeliju – zamandaljenu slojevima bogodavne zabrane i debele paučine. Na površini, snage SSSR su očajnički pretraživale oblast u potrazi za svojim vođom – Staljinom.
-Dovedite ga! – glas u kapuljači izda naredbu, riječ otrča i zaguli utrobu mračnog hodnika.
Osam staležnika, u haljinama crvene boje, sličnim onima iz Vatikana, vukle su tijelo brkatog državnika. Čovjek se otimao. Izgledao je kao ranjeno pseto, strahom ubješnjelo – pokušavao zubima da zgrabi prste ili nadlanicu. No, tamničarski udovi bjehu spretniji od jadnikovog gnijeva. Pljuvačka je prštala. Kletve i psovke su udarale o kamene zidove i preoblačile zadnje slogove u vapeći odjek jeze. Eho uvreda sa slinom užasa, na sreću, nije isticao dalje iz tunela.
-Puštaj me! Čuješ li?! Puštaj me odmah!!
Jedan od njih ga mlati laktom u sljepoočnicu. Zajauka, ali ne izgubi svijest. Glava mu se neprirodno istegnu nazad. Oči mu se zakolutaše, te povrati po sebi.
-Ubiću vas… – mumlao je dok je gutao plase vazduha – … Sve ću vas preklati, kunem vam se!
Uvukoše ga kroz uzani prolaz i smjestiše na avanski kamen u dnu kripte. Ruke mu vezaše za alke sa strana, a noge pričvrstiše lancima.
-Gospodine… – jedan od njih priđe pokajnički do onog što je izdavao naredbe – … Izgubili smo je. Morali smo da je ostavimo gore. Mrtva je.
-Hm…- sveštenik sa knjigom u rukama stegnu šake – … Sad više ne možemo ništa – naglo stupi ka zatočeniku, svita se razmače – Josife Visarionoviču Staljine! Ovdje si protiv svoje volje! Razumijemo tvoj otpor! Ali, dobro me čuj, bićeš slobodan! Oslobodođen od muka! Nažalost, tvoju ženu nismo mogli da spasimo.
-Mrš! – strijeljao ga je pogledom i zasipao pljuvačkom. Strah, grozomorni strah za sopstvenu nutrinu ga je tjerao da se otima i baca… samo da utekne. Ali ga je gvožđe držalo zalegnutog. Za suprugu ga (o grdne istine!) nije bilo briga.
-Donesite kahnope!
U svega nekoliko sitnih trenutaka, posude sa izrezbarenim simbolima nađoše se u šakama vjeroposlenika. Napraviše devetouglu poziciju oko svetog kamena i počeše lagano da udaraju srebrnim tučkovima u zidove kahnopa. Dubok, donekle zveketav ton se rasu po ćeliji, stvarajući ogorinu prigušenog rituala.
Glavni otvori knjigu, nadvi se nad Staljinom i poče da sriče verse na latinskom.
Vibracije su u početku bile potmule, a kako je molitva odmicala, i kripta i tle počeše da drhte.
-Neću – vrištao je dok je osjećao da nešto kulja iz njega. – Prestani – glas mu se u talasima mijenjao – Stani, molim teee!
-U tebi je mahovina neznanja i prokletstvo samoljublja… – začu ženski glas ispod nabora kapuljače – … Ovdje smo da te izliječimo od svega što te čini takvim!
-Tvoja brutalnost je nedvosmislena – glas mlađeg muškarca – Surovost ti je u svakoj kapi krvi!
-Ti si korito sačinjeno od mesa – glavni prekinu sricanje – Hoćeš li da budeš guba ili čista vatra!?
-Puštaj me – grcao je od bolova, nekoliko rebara mu se savi i puče, uvlačeći trbuh unutra. Nešto u njemu grčevito se držalo za vene i crijeva. Nije htjelo napolje.
-Dosta – prilika ga udari knjigom u grudi – Izlazi!
Ako je svijet i na trenutak stao, zaustavio se tu – na pet metara ispod zemlje. U gluvoj raki. Kripta izdahnu i udahnu kamenim svodovima. Vjekovni pečati su popucali sa okvira, neke sitne bube su sagorele u žiškama… vazduh je postao teži, a zvonjava kahnopa oštrija. Gromovi kriknuše, i nestadoše bez sijevanja.
Staljin je ležao vilice iskrivljene, s rukama pruženim ka tavanici. Lanci su nestali, a pogled mu bješe krepaliji od deset starih mrtvaca. Onda vrisnu iz sveg grla, i uspravi se naglo – tako naglo da staležnici ustuknuše u trzajima.
Sjedio je tamo, na kamenom oltaru, drhtav i izranjavan. Suze su mu tekle u brzim granama… i činilo se da jeca.
-Hvala vam… – prozbori i rukama pokri obraze – Hvala vam, moji dragi.
Glavni sveštenik se primače. Oprezno spusti dlan na njegovo rame. Prisloni usne Staljinovim ušima:
-Da li si dobro… brate?
Ovaj klimnu ne prestajući da jeca.
Priđe i ona žena.
-Staljine, kako se osjećaš?
-Oslobođeno, sestro… – ispravi vrat i udahnu memlu kripte kao da je vazduh od proljeća – Oslobođeno! I molim te, zovi me Baal – skoči sa kamena – Neka Gulag proradi! Neka krene Holodomor!
Ostali zavikaše od sreće… svukoše kapuljače, rogići sijevnuše. Prvorednik prolomi i podiže ,,Nekronimikon”:
-Neka krv ljudska teče!
* * *
Dragi čitaoče… nije ovo bio egzorcizam, kako istoričari tvrde… već adorcizam – postupak isisavanja duše čovjekove i zaposjedanje od strane đavola.
Vjerovatno ti je sada, sve što je nakon toga uslijedilo, mnogo jasnije. Jer, tek je počelo… vratiće se.
Milisav S. Popović