Zidali su ih od vulkanskog kamena, prethodno ga umočivši ispod tri loja žive vode, a poslije svilenom dlakom milovali da se pore izglačaju. Sve natenane i budno, dok ne zaćuti i poslednji rep lave… Potom bi cigle, mirisno mliječne, slagali jednu uz drugu, nametali uz glinu dok se krov ne izdigne. Tako se tvorila po mnogo čemu jedinstvena građevina (A, ko bjehu tvorci? Mnogo pitate… jedno je sigurno, nisu bili čovjeci).
Putopisci su ih označili kao Bijele kapele (ili vilinske banje). A naši uzjogunjeni istoričari ih nikad potom ne pomenuše (teško da danas iko zna za njihovo postojanje). I još jedna stvar, ako neko na njih slučajno bane… osvijestiće se koju uru, ili pola dana kasnije… na potpuno drugo mjesto, gdje nema ni znaka ni traga od vilinske stanice.
U njih se “sazivalo”, jer drugačije nije moglo… Ako kažeš da si “išao i ulazio”, magija krasnorečna bi se nakostriješila… jer, u bijelu kapelu se ne dolazi bez poziva. A u Crnoj Gori ih je bilo na devet mjesta. Ni manje, ni više… svega devet – i bješe na njih hiljade pohoda.
A, ko je poziv slao, ako niko u njima ne obitava?
Kako je glas dolazio, kad već nije bilo kapelana, ni pisara?
Niko vam neće biti jasan ako pokuša da objasni “kako je sazvan” i “kako je doznao”. Samo će reći da je saznao i da je pošao. Zato poslušajte, i čujte ko je i kako odio do vilinskih postaja… i šta bi Kapela od njega načinila.
* * *
Kad bi se dobar čovjek, plemenitog kočanja – od ljudskog nesojluka umorio (toliko da bi klonuo)… stigla bi u neku uru, svejedno dal` obdanjska ili tminjska, hitra ptica i sjela na ramena. Cvrkućim jezikom bi razvezala mapu i otkrila stranu svijeta, a time tačku put koje kapele da krene (ne zaboravite, bilo ih je devet).
I stigao bi, bez umora, ma koliko širina, dolova i brda pregazio… Stigao bi od uzbuđenja zadihan.
Vrata otvorena… Kapela usijana. Bjelina dočekana. Čistotom da ga okupa (u narodu ispisano kao “vilinska pomaja”). A šta bi prvo svukla?, koju koru bi uklonila?
Ajmo korak nazad… Ne znam da li ste svjesni, ali i danas naše duše vape da speru ne toliko sopstvene, koliko tuđe grehove (nad nama, i u nama zakovane). A u tim kelijama je postojala rosa, baš za tu vrstu gliba namijenjena.
Sve u njoj na jarni snijeg miriše… a priča se, da i kada je naokolo zimska vriska, u bijeloj kapeli toplina poje.
Tu se fina vradžbina ne završava. Sazvanog tek očekuje preobraženje. Po ulasku, sa slijepljenih zidova bi zazviždala sila, i odnijela odraz sa čovjekova lika.
Neuk svijet, a posebno uplašene budale, nazivale bi one što izađu napolje “čovjecima bez lica”. Ko god da ga sretne, u koje god selo da uđe, nastala bi bježanija i vriska… ali Sazvanog i ne bi bila neka briga. Stvari će tek da se odmotaju dalje…
Dani koji bi dolazili, nudili bi sve ono što i prije “ljudima bez lica”… u jednoj velikoj razlici, više ne bi bilo dovoljno smjelosti u lošima da priđu i glođu slatku dušu onog ko je do skora od muke trpljenja umalo prolajao.
Bijele kapele bi svoju magiju okončale novim crtanjem obraza, jer kako bi vrijeme teklo, tako bi se i lik ukazivao… po svem drugačiji od nekadašnjeg. Blaženost iz očiju, posve nova koža i čista usta.
To je Kapela činila… izbrisala bi muku s čeljadeta, tako što bi uklonila tragove nekadašnjeg prepoznavanja. Time i tako se sudba mijenjala.
* * *
Brojni su narodi koji vjeruju da lice nosi tovar težine. Kelti i oni prije njih su pravili posebne maske, da, makar na kratko relaksiraju oči i prevare demonske namjere. Mi smo za to imali čitave građevine.
Nisu ih srušili, a rušili smo sve kako smo rasli… nisu, jer ih nisu (nismo) pronašli. Pitanje je, da li su ikoga od naših skorije sazvali?
Da li bi ga uopšte i prepoznali?
*
Ti. Oko umorno, što jedva priču pratiš… znamo. Sve smo saznali. Samotno je biti valjan među zmijama i pacovima. Okruže kud god da se krene… Rđa ne podnosi platinu, iako se na nju ne navata, zaprlja okolinu… pa se i plemeniti metali ogrebu o krzavu teksturu. Curiš, i kada začepiš ranu.
Zakon “pogrešne raspodjele pravičnosti” veli: što ste bolji i čistiji, češći su gori i glibaviji. I neće otići dok se ne dokopate groba. Čak se gustina sekreta kroz godine pojačava.
Preostaje nada da su bijeli zidovi pretekli. Šta drugo. Ili prosto da pokažemo da smo i mi vulkani… da smo kadri oganj razvezati, i sve spaliti.
Jer, zbilja, možemo biti zmajevi.
Ali…. pustoš bi napravili…
Fale nam mjesta, gdje bi stanovali…
Fali nam vještina zaborava i sposobnost samo jednog odgovora na sva ocvala pitanja…
Jer ovo što činimo, bezuspješna je kopija magijskog čina…
Kako izbrisati lice sa sopstvenog lika.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237