Kamfor, tvar koja nije nepoznata prosvećenijim lјudima sa naših prostora… istovremeno, i ne baš prisutna u ovdašnjim bilјnim apotekama. Smolasta materija, bijele boje, neobično prozračne (providne) strukture i snažnog eteričnog mirisa – skoro da rashlađuje prilikom udisanja. Dobija se iz zimzelenog kamforovog drveta koje raste samo u Aziji. Čuva se u bočicama ili staklenim minđušama, i neobično je dragocjena u Indiji – koriste je u medicinske, ritualne, a ponekad i začinske svrhe. Iz te zemlјe je proistekla izreka da „ništa nije bijelo kao kamfor“. Osim Šive. Shodno navedenom, kad Indijci kažu da neki čovjek miriše na kamfor znači da posjeduje uzvišen um i čistu pojavu. Međutim, rijetko se kad slično izgovara, i u takvim slučajevima se ukazuje na osobu koja je nalična onom kako mi vidimo sveca.
Ipak, stvari i pojmovi se preuzimaju… u nedostatku forme, koja bi upakovala suštinu, i evropske humanističke nauke su posudile kamfor i njegovo značenje da bi zaštitile jednu neuhvatlјivu pojavu – duše koje traju naočitije. Nazivaju ih kamforfili. I ima ih manje nego što možete zamisliti, ali češće nego što se možete nadati. Stubovi su opstanka cjelokupnih naroda, iako njima nikada i nigdje opstanka nema.
Kamforfili su stekli ime i kategoriju u psihologiji. Nјihovi profili sada znače nešto u selekcijama tipova i karaktera… ali i majke naših baka su bile svjesne njihovog postojanja, pa su ih prepoznavale i nadimkovale kao „stare duše“ ili „anđelije“. Kazivalo se da oko sebe uvijek imaju bijelog sjaja i miris kože koji mami i osvježava.
A šta im to daje posebnost? Čime se odvajaju od drugih? Zaboravimo za momenat bajke i poetiku sricanja, držaćemo se onog što se zvanično ispisuje kao odlike kamforfila.
Imaju neobjašnjivo jaku intuiciju – osjećaju svakog pojedinačno, makar se nalazili u masi. Neobično im je neugodno ako iz gomile samo jedno lošim zrači. U stanju su da predosjete smrdlјivu krv iz svake vrane koja se okolo oholo kreće. Takođe, kamforfili iritiraju izopačene lјude – tjeraju ih da se pribiju uz zid i pokažu očnjake. Dječaci kamforfili češće će od druge djece da budu izopšteni iz vršnjačkih krugova, a djevojčice kamforfili za dvije trećine uloga imaju opasnost da budu fizički zlostavlјane od drugarica. Jer zlo što obitava u djeci želi da skriveno zri – smetaju mu oni od koji se ne mogu sakriti.
Fizička dopadlјivost – druga važna karakteristika kamforfila. Iako ne moraju biti idealnog tjelesnog kroja, ispolјavaju izuzetno snažan magnetizam – nesputan „hemijski trag privlačenja“. Odrasle jedinke upijaju pažnju većine. Slana su slad za svačije oči. U svemu ovom trpi se i jedna protivurečnost – rijetko kad će se neko potruditi da zavede kamforfila. Tretirani subjekti su objašnjavali zašto im ne bi prišli – odgovor je uvijek isti „smatram da nisam dovolјno dobar/a. Kamforfili su u ligi iznad“.
Produktivna svjesnost – stanje koje se tako teško postiže, u njihovom slučaju predstavlјa prirodnu spontanost i treća je osnovna karakteristika kada je kamforfil u pitanju. Otvoreni su za sve mogućnosti, svjesni svega što ih okružuje. Nisu gladni uspjeha, svijeta ili tuđeg blaga. Istovremeno osjećaju sirova stanja uma svakog čovjeka sa kojim vode razgovor. Nјih je moguće slagati… ali samo jednom. Druga vam se prilika neće ukazati. Prihvataju stvari koje ne mogu promijeniti i mijenjaju sve što iziskuje novu kožu.
Povinuju se vremenu bez pritiska godina – što psihologija baš i ne razumije, imajući u vidu da svako čelјade žali za mladošću. U slučaju kamforfila prolaznost je tako lagano prihvatlјiva. Možda su zbog toga bake iz naših priča govorile kako su „starovjekovne duše“ – nečemu što se iznova i iznova rađa, utrka za godinama bi bila suludo trošenje suza. Ima toliko lјepših tuga za kojima se valјa isplakati.
I najvažnija od svih raskrsnica koja „duše bijelog sjaja“ odvaja od drugih jeste osobenost darova koje nose. Lakoća stvaranja. Ako im se pruži prilika izrodiće djela sa prepisom vjetra. Neponovlјive stvari kojima neće biti premca. Muzika, glas, pjesma, riječ ili slika sa jagodica prstiju kamfornog srca sve su što su bogovi sa Nila tražili od lјudskog soja.
Prema slovu toma „Spokoj i pričanje“, drevni pisac je izrekao bolnu tajnu o trajanju… Tu smo da budemo provjereni. Koliko smo dobri i kako smo činili neće suditi bogovi već oni koji su ovoboženi na zemlјi. Ako se budemo pred takvima ugibali, sklanjali i stvari im ne dopuštali… kraj će biti jasan i konačan. Nikada se više nećemo roditi.
Tvoje bijelo nikada neće biti dovolјno bijelo.
Kamforni su tu da te podrže… ne grebi ih. Rastrgnućeš se.
Udahni ih, rashladi se.
Milisav S. Popović
Fenomenalna priča…pročitana sa suzama u očima…dirnuta ovim uzvišenim bićima opisanim u tekstu.
Milisave,molim Vas ,pišite i samo pišite,to se od tako inteligentnog bića i očekuje.Neka Vas čuva dragi Bog.
Na Glavi Zete u bašti starog motela, nalazi se jedan ogromni i veoma razgranati kamfor. Sjedjeti u njegovoj hladovini, upijati mirise, osluškivati tišinu i puniti oči zelenilom ovog lijepog mjesta je pravi užitak.
Međutim, posle pedesetak godina uspješnog rada motel je napušten, što je prava šteta. Pretpostavljam da su bjelina i miris kamfora otjerali rđavog gazdu pa sada iziritiran kezi očnjake pribijen uz neki zid.
Uz čestitke za dosadašnji rad i podršku za budući,
Srdačan pozdrav!