Našao je tamo gdje su mu i rekli da se najvjerovatnije zavukla. Usred vrta, bosonoga i mokrih krajeva halјine. U ruci je držala sandale, podigla čelo put neba i nešto mrmlјala zatvorenih očiju. Napomenuše mu ranije tog dana da je svojeglava. Doviknu:
– Gospođo! Gospođo Zorka! Ajte ovamo! Uskoro se završava ručak. Zatvoriće kuhinju.
Pogleda ga. Imala je te lijepe srneće oči koje starost nije omela. Češnu se po umotanim pletenicama od srebra, i to onom rukom kojom je držala sandale – izgledalo je kao da namjerava da ih nakači na uvo.
– Ti mora da si novi, a?
– Da, danas mi je prvi dan. Hoćemo li da se vratimo unutra? Svi su već jeli. Neće mi dati dnevnicu ako ne pojedete sledovanje.
– Pih! Vazda neko krkanje! Šta je to sa starim lјudima ovdje? Ne preskaču obroke, žure da jedu, misle da će time odložiti smrt. Budale senilne. – podiže suknju i pogleda oko stopala – Hm. Ajde dođi do mene. Malo sam se zaglavila.
– Ovaj… ajte Vi malo skrenite lijevo, do staze. Samo dva koraka. Tamo ću Vas čekati.
– Ma, nemoj do staze. Ajde ovuda bolan. Preko vrta.
– Uprlјaću se gospođo.
– Nećeš sine… samo nemoj stazom.
– Što da ne? Čisto je i brže. Svi normalni lјudi idu tuda.
– Upravo. Tamo kuda idu normalni nema trave ni busenja. Sve je jalovo. Utabalo se od ponavlјanja.
Nije bilo druge… Zagazi na svježe plavlјenu livadu. Mokra zemlјa pronađe put između varova do čarapa. Prsti postadoše vlažni. Naježi se od lјigavog dodira. Pruži ruku starici. Dotače mu palac sa nekoliko mekih prstiju… dlan joj bješe mali, ko u djevojčice.
– Tako… – pridrža je, učini mu se da miriše na dunje i maline. Lagano iskoračiše, te krenuše do suvog parčeta travnjaka.
– Jeste li dobro?
– Zašto ne bih bila sinko?
– Pa, malo prije… držali ste oči zatvorene?
– Primijetio si. Ti si jedna pametna pčelica. – osmijehnu se i pomilova mu zglob ruke.
– Jesam. Često ja tako. Teže je i lјepše.
– Teže i lјepše? Za šta?
– Da se zalјubiš sinko.
– Pa jeste li se zalјubili? – nasmija se.
– Oh… tako često. Samo od jutros dva puta. Čuvam lјubavne stvari od vida. Slušam ih kožom.
– Hm.
– Jesu li ti već rekli da sam naporna baba? Ne brini, možeš slobodno da mi kažeš… znam šta te rospije pričaju o meni iza leđa. Nervira ih što ne jedem pasulј pet puta nedelјno i ne liježem u sedam.
– Rekli su mi da ste svojeglavi.
– Eto. Svojeglava! Šta je to sa mladima danas? Kažu ti da budeš svoj, a onda ti kažu da to što si “svoj” nikako ne valјa. Sinko, ovaj svijet je prepun slijepaca. A njih ne možeš impresionirati bojama.
– A vi ste bako, pretpostavlјam, slikar? – namjesti kez šarmera.
– Sprdaš se mali, a? Nažalost ne umijem da slikam, ali umijem da uživam u slikama. Muzika je moja priča. A jednom me jedan poeta i volio, znaš… A kad te pisac zavoli, nikada ne umreš. Šteta što sam tada bila… hm… svojeglava. Vidiš bogte! Možda su rospije i bile u pravu.
– Rekli su mi da ste tražili da Vam nabave bicikl?
– Da, jesam. Što? Jesi li nešto čuo? Hoće li?
– Mislim da hoće… nisam siguran. Vele da ste bili baš uporni kod direktora.
– Kod onoga vepra bogatog. Što mlati pare na starim lјudima. Znaš da jesam. Ponudio mi je da me njegov vozač vozi u mercedesu, jer ako se strmoglavim sa dvotočkaša, osiguranje ne pokriva lomove. Sve bi morao on da plati. “A znate li koliko košta jedan kuk gospođo?” Rekla sam mu ovako “Slušaj me ti: hoću da vozim biciklo i da se smijem ovako krezuba, a ne da jecam u mercedesu!”. Baš sam mu tako rekla. I ako je kuk cijena da ne budem utamničena, rado ću da šepam…
– Ma, nije on loš teta Zorka.
– Sinko… većina bogatih su loši. Znaš li šta najviše volim kod takvih lјudi? Nјihove pse.
– Haha! Koleginica mi je napomenula da ste bili profesor klavira. I da svakog dana vježbate. Ehej klavir! U osamdesetoj godini. Zašto pobogu?
– Naravno da vježbam. Jer mislim da sam sve bolјa.
– Čudni ste Vi teta Zorka. Čudni… – namjesti facu šereta.
– Volim da mislim da sam samo drugačija. No to ne znači da “drugačije” ne valјa. Prosto nisam smjela da umrem u svojoj dvadesetoj, kada sam se sudarila sa svijetom… a da me sahrane u osamdesetoj. Kao što će većinu ovdje. – stegnu mu ruku – Sinko, nisam rođena u najlјepše, niti živjela u najbolјe vrijeme… ali to je bilo moje vrijeme. Nisam smjela da ga izgubim. Neću ni sada… po stare dane. Svaki ovaj sat je moj. Dok ne otkuca… sve dok ne padnem.
– Stigli smo. – zaustaviše se ispred domskog restorana. Oboje su gledali u prozore ružne zgrade.
– Bako…
– Molim?
Pogleda je u oči što nisu ostarale – Ajmo, mi nazad. U travu i blato. Da žmurimo na sunce. Hoću da čujem lјubav, prije nego je vidim. Da osjetim kako je to.
Stegnu mu ruku dječjom snagom i pokaza mu da se sagne. Pa mu šapnu:
– Ne dopusti da tvoja sreća zavisi od nečega što možeš izgubiti. Kao danas. Ja ručak… a ti dnevnicu. Možda ti kažu da je nebo granica… ja pouzdano znam da ima tragova stopala na Mjesecu. Idemo, ali nemoj molim te normalnim stazama.
Milisav S. Popović