Dok je stezala zube, gledala je u one dvije brkate ženetine – htjela je da vrišti zbog njih, ne zbog bolova.
– Ajde! Ajde! – jedna joj je zavrtala koljeno.
– Ajde! Ajde! – druga joj skakala po stomaku.
Neugodnost koju su pravile te grdne seoske babice bješe teža od devetoro drugih lica koja su ušetala u njihov dom, čim su čuli šta se dešava. A svi su piždrili u prostor podno spavaćice – očekujući slona da izađe ispod šatre, valjda.
Kao da i dalje ne vjeruju da je trudna. Kamoli da se porađa.
Oće tako “brižni seljani”, koji su godinama za njom šaputali “greote… nerotkinja”.
I kad joj po stoti put brkatuše zavrnuše koljeno i pritisnuše stomak, dreknu:
– Mrš bre od mene više!
I čim ove streknuše, čim betne ruke makoše s nje, čedo skliznu – u naručje njene sestrične.
Začu plač, a da ga niko ne štipnu! Ispruži ruke… Ali… brkate su blenule u dijete i najednom htjedoše da ga uzmu… a i sestrična je izgledala uplašeno.
– Šta je?
Babice se postaviše ispred nje i ženice sa novorođenčetom, i htjedoše da ih oboje izguraju van sobe.
– Šta radite to? – izdiže se na laktove – Dajte mi dijete.
– Nešto nije u redu… – brkatija reče, a glas joj odade zvuk namjere žene koja je navikla da davi mačiće.
– Dajte mi ga! – i dalje su pravile zid i po pola koraka odmicale – Dajte mi ga!!!
No, čudesnost snage u izlomljenoj mati tvori nesalomive kosti, odgurnu se i ispravi, gurnuvši obje ženetine i ruke ka mladoj ženici ispruži:
– Neno, daj mi ga… molim te.
I ona joj dijete pruži.
*
Onih devet faca hitro napustiše kuću… oće tako “brižni seljani” kad ugledaju “čudovište”. Nena je ostala. A babice su nervozno brojale pare sa stočića… pa i one ubrzo odoše, dok su uzmicale, nisu skidale pogled sa majke i zamotuljka.
A ona ga je ljubila po svilenim obrazima, krupnim usnama i vedrim okama. Smijala se i ono se, onako malo, krasno smijalo sa njom.
Pažljivo je prelazila po udubljenu u grudima…
– Pa šta ako imaš “korito”… to je samo gnijezdo gdje je udarila duša… bila ogromna… pa se malo udubilo…
I ono što je sve uplašilo… šačica koja je stezala nešto… i nju poljubi… pa se prstići rasklopiše… da vidi mama šta to drži.
Srce.
Kucalo je u sitnoj šaci.
Pomognu mu da ih ponovo sklopi.
– Čuvaj ga od svijeta, rođeni.
*
Godine prođoše. I uprkos pričama da neće preživjeti, i komšijama koji su ih sve vrijeme zaobilazili… maleno je napredovalo kao svako drugo dijete. Trčalo po livadama, skakutalo po obroncima, kikotalo se uz kišu, vjetar, sunce i jarad… i srce je držalo u ruci. Kako je dlan rastao, tako je i ono raslo u ogradici.
Jedino što nije, nije samo pričao… Što bi, kad se radovao.
*
Kada je napunio pet ljeta… mati pade u postelju. I nije ustajala. Bio je pored nje, a ona je u njegove oči gledala, nemogavši da ih se nagleda… sve dok nije izdahnula.
Smrt joj ni tada osmijeh nije otela.
Seljani su ovog puta plakali… spremni da uteknu odatle, čim je budu pokopali.
No, maleni je po čelu pomazi… skloni kosu i uredno je sa strane postavi, potom šačicu otvori, smjesti srce na njeno, pa ga dlanovima poklopi.
– Ne da pajaš… mama. – prvi put prozbori.
Ona oči otvori. Udahnu duboko… suza skliznu… sve što je ubilo, ispari.
Seljani se zgranuše, pa utekoše.
Vjerovatno kivni što je ne ukopaše.
*
I živjeli su tako… kao što pun život hoće.
Rastao je na njene oči. Pratile su ga životinje, sve boje.
Toliko ljepote, nije umjela da može…
Naravno, drugi su pričali da je čudovište… ali opet, to tako hoće.
A i drugi vremenom izblijediše… nestadoše.
Pa su ostale samo voćke.
Košulja mu je prikrivala udubljenje, a u šaci je kucalo od medenih najčudesnije srce.
*
Kada je mati ostarala, reče:
– Doći se čas uskoro, sine… pružio si mi nanovo sve. Od ovoga, ljepše ne može. A ti, čuvaj srce. Pusti mene da odem.
Čas dođe.
Mati ode.
Gore je… dugo vremena joj je čuo kikotanje.
*
Uz travke je pleo uspomene. Imao jarad i leptirove. Potrajaše bogme… Sve neke skromne sreće. Pa i njemu, vremenom, vlasi osrebriše.
Jedne večeri… spusti leđa uz zid drvene verande. Jarence neko priđe, potapša ga, sklupča se pored, pa se oboje zagledaše u goru i zvijezde.
Čuo je pjesmu s one strane…
Osmijehnu se, otvori dlan.
– Eto tako… – reče.
Srce mu se rasu, kao mirisno suvo lišće.
Eh, živote, nije moglo čudesnije.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237
Uzivam dok citam Milisave, pozdrav.